Oslobađanje Ante Gotovine i Mladena Markača odgovornosti za ratne zločine nad Srbima u Hrvatskoj cijelu regiju vratilo je u ratne, devedesete godine. U krupnom planu su ponovo zastave, odjekuju pozivi za odbranu domovine/otadžbine i nacionalnog dostojanstva, recituju se zakletve da se dušmanima nikada oprostiti ne smije. Zbog patriotizma ključa adrenalin pa se u cijelom tom zanosu pokoja neprijateljska zastava i zapali.
Konačna presuda Haškog tribunala, kojom su dvojici generala Hrvatske vojske ukinute ranije izrečene višegodišnje zatvorske kazne, retrogradnim snagama s obje strane Dunava poslužila je kao povod da nam pokažu kako u ovom regionu još nema mjesta za iskreno saosjećanje i poštovanje. Opraštanje, pomirenje i pokajanje bogohulno je i spominjati. Zamagljeno je sve osim vlastite nesreće i stradanja, samo smo mi važni, drugi ni ne postoje. Ako tih drugačijih i ima oko nas, zločinci su, silovatelji, palikuće ili nepismeni seljaci u najmanju ruku. Takvo je dominantno raspoloženje i razmišljanje u Hrvatskoj i Srbiji, ali i Bosni i Hercegovini, gdje se skrasio veliki broj Srba izbjeglih pred vojskom predvođenom, između ostalih, i generalima Gotovinom i Markačem.
Po ovoj nakaradnoj matrici, Hrvatskoj se ovih dana desila samo pravda za domovinu i generale osloboditelje, a širi kontekst zbog kojeg im je suđeno svjesno se ignoriše. Samo su se rijetki usudili javno reći da je u tom oslobodilačkom vojnom pohodu bilo i zločina i da haškom presudom nije rečeno da nedužni ljudi nisu ubijeni. Procesuiranje ovih zločina pred hrvatskim sudovima sada nije popularno spominjati jer, naravno, viteški narodi ne čine nedjela pa se ni nema kome suditi.
Nakon prvobitnog šoka i muka zbog haške presude Gotovini i Markaču, i u Srbiji su naglo skočile cijene priča o vlastitom herojstvu i bezgrešnosti, uz negodovanje što Hag nikoga nije kaznio zbog ubistva srpskih civila u Hrvatskoj. Zato, da bi se vratilo nemilo za nedrago, treba spaliti sve što je hrvatsko; zastavu za početak. Piromanima je kriva i Evropska unija, stoga treba zaustaviti napredak Srbije ka njenom članstvu.
S treće strane, u Bosni i Hercegovini, u kojoj je napredak odavno tek misaona imenica, Gotovina i Markač generirali su dodatne podjele. Hrvatska populacija u BiH u transu je od sreće zato što je Hag konačno pokazao da zna šta je pravda. Srbi su uvrijeđeni, razočarani i poniženi jer smaknuća njihovih sunarodnika nisu sankcionisana. A Bošnjaci, oni su posebna priča. Od predstavnika naroda koji je u proteklom ratu u BiH najviše stradao bilo je za očekivati malo više mudrosti i moralne hrabrosti u reakcijama na oslobađajuću presudu generalima Hrvatske vojske. Kurtoazne izjave o neophodnosti poštivanja sudskih odluka mogli su, bar reda radi, dopuniti i dijelom da je, ako već Ante Gotovina i Mladen Markač nisu krivi, potrebno što prije suditi onima koji jesu odgovorni za zločine počinjene u akciji "Oluja" u ljeto 1995. godine. Tim više što je egzodus Srba iz Hrvatske uslijedio samo petnaestak dana nakon genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici.
Kad već političke mudrosti nema kod bošnjačkih političkih prvaka, onda ni ne treba čuditi lakomislena čestitka "Majki Srebrenice", koje jedine u presudi hrvatskim generalima otkriše toplu vodu da je na Hrvatsku izvršena agresija.
Sreća u našoj kolektivnoj nesreći je to što oslobođeni generali (usput ni u jednoj sudskoj presudi ne piše da je neko nevin, nego kriv ili nije kriv) neće još dugo biti udarna vijest i što nećemo stalno, iz minute u minut, gledati da li to oni u svoje domove unose pršut ili povrće i hoće li danas na kavicu ili na more na jedrenje. Za sve ove zlata vrijedne informacije dužni smo zahvaliti uznapredovalom "istraživačkom" novinarstvu. Zbog tog i takvog novinarstva, navijačkog i ostrašćenog, još je mučnije gledati i slušati cijelu histeriju nastalu oslobađanjem dojučerašnjih haških uznika.
Mediji će brzo naći zanimljivije "meso" za praćenje, a sve tri države čekaju isti stari socijalni, ekonomski i politički problemi. Red besparice, red protesta, red bezvlašća, red brige za Kosovo...
I taman kad nas sve uljulja dosadna priča o neophodnosti reformi, rezova, integracija, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj će se desiti još jedan spektakl u izvedbi sudaca Haškog tribunala jer se uskoro očekuje izricanje presude u slučaju "Prlić i ostali".
Šta god da ovaj sud kaže o ulozi Jadranka Prlića i ostalih iz vojno-političkog vrha Herceg Bosne u "udruženom zločinačkom poduhvatu", biće to daleko od pravde. Naravno, zavisno iz kojeg nacionalnog korpusa gledate. Žrtve će opet biti prebrojavane, pokazivaćemo da možemo mrziti još više, upravo onoliko koliko smo slijepi da vidimo bol onih što su unesrećeni u naše ime. Dizaće se zastave, nabrajati heroji i zločinci, svi odjednom eksperti za međunarodno krivično pravo analiziraće događanja iz ratne 1993. godine, dok u isto vrijeme tamo neki sretan svijet skače padobranom s granice svemira.