Niko od profesionalnih vlasti ne raspravlja o sadržaju naših televizija kojih se nakotilo na desetine. Ali ni mnogobrojne nevladine organizacije ne obraćaju pažnju na elektronske medije, koji su uveliko uzeli na sebe ulogu vaspitača, čini mi se mnogo veću nego što je imaju roditelji i škola. Samo letimičan pogled može nas uvjeriti kako se uz televiziju odgajaju imbecili, kako nas s malog ekrana uče glupostima.
Nikako ne mogu da odgonetnem šta je suština "Farme", televizijske emisije koju emituje TV Pink. Tu nema nikakvog sadržaja, ne zna se šta i o čemu se tu radi, kakva je svrha da desetine okupljenih i izolovanih ljudi nešto govore bez ikakvog smisla. Pri tome su ti ljudi nemaštoviti, bez šarma, trućaju koješta, nepovezano, prava slika gluposti okupljene na jednom mjestu. Ako je tu u pitanju novac kao pokretač te budalaštine, šta motiviše gledaoce da je gledaju? Niti će se zabaviti, niti će nešto pametno i korisno naučiti.
A onda nas taj isti TV Pink uvjerava kako su oni najgledanija televizija u nas, što je podatak katastrofalan, ako je tačan. On kazuje da je naš narod ostao na nivou amebe, jer ne može da razlikuje kukolj od žita. A valjda im velika gledanost donosi dosta reklama, od čega ova privatna televizija i živi. A s druge strane postavlja se pitanje kakvi su to oglašivači koji preferiraju budalaštinu i koji se svojom propagandom obraćaju kupcima koji ne raspoznaju dobro od lošeg?
Naravno da nije "Farma" jedina emisija na našim televizijama koja se obraća našem neobrazovanom stanovništvu, sličnih emisija ima dosta, kao što je ona o preživljavanju na pustom ostrvu. Uloga svih takvih programa je da se pučanstvo što više zaglupi, kako bi razni mešetari mogli s njim da lakše manevrišu. Ali ništa manje nisu opasne ni one emisije koje okupljaju mladež, željnu uspjeha preko noći i popularnosti na brzu ruku. Tako organizuju takmičenja pjevača amatera, gdje se sakupljaju mladi momci i djevojke uglavnom netalentovani i neobrazovani, često s pjevačkim umijećem nedostojnim ni seoske kafane. Poruka takvih emisija za mlade je da se u današnjem svijetu može bez napora postati poznat, makar u njihovom sokaku.
RAK, Regulatorna agencija za elektronske medije, ima u svom pravilniku odredbu po kojoj može kažnjavati televizijske kuće za govor mržnje. To je u redu, ali zašto nema paragraf da presuđuje i u govoru gluposti? Sloboda po kojoj televizije stvaraju svoje sadržaje prelazi u anarhiju, pa ipak nisam za kažnjavanje, nego za stimulaciju kvalitetnih sadržaja. A i ko bi određivao šta je govor gluposti, jer ono što je objektivno blesavo, za mnoge naše ljude je prihvatljivo.
Ima i televizijskih stanica koje su se potpuno predale religioznim sadržajima, uzimajući na sebe propagandu vjerskog oblikovanja ljudi. Tu bi se već moglo govoriti o diskriminaciji dijela stanovništva, koje ne pripada određenoj vjeri ili je u potpunosti nevjerničko. Izgleda da je tu pređena granica između sekularne države i teokratske. Ako još uz taj religiozni program ide propaganda strane države, kao što je slučaj s vogošćanskom televizijom, koja je potpuno okrenuta propagandi Irana i njegovog predsjednika Ahmedinedžada. Da li Iran plaća ovu televiziju ne može se znati, jer je kod nas slobodna trgovina, pa i stranih ideologija.
Da bi se makar malo uljudila televizijska ponuda valjalo bi organizovati panel diskusije sa ekspertima iz raznih oblasti. I u javnost ići s mišljenjem javnih i obrazovanih ljudi kakav im se na malim ekranima nudi sadržaj. Moguće da bi tada urednici malo više razmislili u osmišljavanju glupih emisija. Mentalno zdravlje naših ljudi može se poboljšati i kritikom umnih eksperata.
Nije sitnica kada neka novinarka na TV izvještava s izvjesne kulturne manifestacije, a krivo izgovara svjetski poznato umjetničko ime. I tu nije problem što to novinarka nije naučila, nego što je očigledno da se i ne trudi da savlada oblast iz koje narod obavještava. Još je komplikovanija situacija kada na televiziju pozovu u goste funkcionera iz nekog domena, a taj političar upotrebljava više poštapalica nego imenica. Kako u tom slučaju preskočiti tu neobrazovanu neznalicu, kada je on kao funkcioner nezaobilazan?
Često se kaže da su Hitler i njegovi propagisti imali na raspolaganju televiziju teško bi bilo pobijediti i savladati nacizam. Pa se isto tako može reći da ovi danas što kod nas raspolažu na televiziji glupostima teško mogu biti poraženi, jer je budalaština zarazna, širi se permanentno, ukoliko joj se ne nađe lijek. A mi ovdje uopšte ne tražimo lijek i liječnika za ovu bolest, nego puštamo neka u liberalnoj demokratiji posluje kako ko hoće, pa tako i u sferi odgoja širokih narodnih masa.
Ako smo zabrinuti za korupciju, za krađu i za huligansko ponašanje mladih, zašto niko ne brine o našoj gluposti? Možda zato što smo pomalo svi takvi!