Da na Balkanu gotovo svako selo ima neku kulu ili sličnu zidinu iz prošlih vremena - nije ništa novo. Isto se odnosi i na BiH. BiH se jedina izdvaja po tome što se o tim starinama ne zna gotovo ništa. Istina je da su ih arheolozi ucrtali i upisali u svoje karte kao gradine, dok one u svojim selima i zaseocima stoje tamne i ćute gledajući tmurno stanovnike tog mjesta.
Dobro je poznato da narod u svojim predanjima kazuje da je gradina često crkva koja se poštuje i u koju se ne valja dirati i rušiti zbog bojazni da će se iz neba obrušiti grad (led) i pobiti selo.
Dominantni naučni krugovi u BiH u najbrojnijim i najzastupljenijim istraživanjima, naučnim radovima i doktoratima obrađuju periode modernog doba, Narodnooslobodilačke borbe, rimske istorije i praistorije. Zato tako često imamo utisak da između Rimljana i Turaka u BiH ništa nije bilo. Onda se naše gradine krste kao partizanske barikade ili turske tvrđave ili crkve iz rimskog doba.
Danas ono što znamo o periodu od dolaska Slovena do dolaska Turaka na teritoriju BiH možemo da zahvalimo Zemaljskom muzeju u Sarajevu, koji 1888. godine počinje sa sistematskim radom. Taj rad se nastavlja pod raznim vlastima i u raznim uslovima, koji su sve sem podsticajni i optimalni za istraživanje. Pored značajnih naučnih rezultata na gotovo svim poljima, koji se ne mogu osporiti, rad stručnjaka Muzeja ima, između ostalog, za cilj istraživanje i konstruisanje istorijskih osnova koje ističu posebnosti Bosne i Hercegovine. Ta posebnost se ne odnosi i ne obuhvata istraživanje gradina i groblja širom BiH već u prvi plan ističe bogumile i stećke.
Da ne bismo otišli u širinu i nabasali na sve moguće prepreke koje bi nas odvele s glavne misli, treba da razmislimo zašto je baš tema bogumila toliko bitna za istraživački rad u BiH.
Danas je prihvaćeno da bogumilima pripisuju dualizam (dobro - zlo), kao i odbacivanje Starog zavjeta, preziranje ikona i Časnog krsta, nepriznavanje Svete trojice, nepoznavanje svetih tajni, te nepostojanje hramova i organizovane jerarhije. Bogumili su jedan od mnogih pokreta asketizma u hrišćanstvu koji uzima zamah u 11. vijeku. Mnogi ti pokreti su pretvoreni u redove, kao recimo franjevci u Katoličkoj crkvi. Asketizam se poziva na Sveto pismo u smislu da se sva imovina i sve materijalno ostavi i da se krene putem hrišćanskog spasenja. Tako obespravljeni kmetovi zaključuju da je bolje da gladuju i da ne rade nego da sve ono što steknu i požanju daju feudalcima svojim te odlaze u ovakve pokrete, koji ubrzo ekonomski pustoše teritorije.
Definicija bogumila prema bh. izvorima, nakon godina i godina istraživanja, je: bogumili ili patareni su bili pripadnici Bosanske crkve, na području Bosne se pojavljuju u 12. vijeku, no dolaskom Osmanlija skoro svi prelaze na islam.
Da li to treba da znači da se toliko vremena i sredstava potrošilo da se dokaže gorepomenuto? Zašto je to bitno uopšte? Zašto ima primat nad ostalim pojavama i lokacijama tog doba? Zašto je to upadljivo različito od ostalih izvora?
Definicija bogumilstva se može razumjeti kao tendencija da se dokaže da srednjovjekovna bosanska država nije bila ni pravoslavna ni katolička već je većina stanovništva ispovijedala jednu dualističku jeres - bogumilstvo, koja je bila i državna vjera. Kako je ta jeres imala izvjesnih dodirnih tačaka s islamom, došlo je do kolektivnog dobrovoljnog prelaska bogumila u islam ubrzo po turskoj okupaciji. Zaključak bi mogao da bude da su samo bogumili i njihovi potomci koji su prešli u islam jedini autohtoni čuvari starih predturskih tradicija. Kao takvi, oni imaju prednost nad, uslovno rečeno, drugima jer su zamišljeni kao jedini državotvorni elemenat u Bosni.
Dugo su karakteristični nadgrobni spomenici stećci bili jedan od stubova kojima je podupirana definicija bogumila. Stećci su karakteristika dinarskog prostora i van njega ih nema. Znak krsta, stran za bogumile, postoji na većini grobova pod stećcima. Ogromna većina grobalja pod stećcima je orijentisana istok - zapad, s glavom na zapadu, te smještena pored crkava s oltarima okrenutim istoku, što dobija na važnosti kada znamo da bogumili nisu imali vjerskih objekata.
Dolazimo do zaključka da je mnogo resursa potrošeno na samo jedan segment srednjovjekovne istorije BiH da bi s tako malo početnih elemenata bio izgrađen sistem u najmanju ruku poluistina. U BiH definicija bogumila opstaje do danas, iako bogumili u BiH nisu poznati ni u izvorima ni u tradiciji i oni čak suprotno kao takvi postaju osnov naučnom utemeljenju posebnosti Bosne i Hercegovine, dok drugi segmenti naše srednjovjekovne prošlosti nisu ni blizu obrađeni i istraženi kao ranije pomenuti. Sa takvom selektivnom naukom ne treba da nas iznenađuje zloupotreba istorije u političke svrhe.
Doprinos nepristrasnih naučnika rušenju jedne po jedne postavke shvatanja bogumila je blokiran iz dnevnopolitičkih razloga. Cjelinom problema se očigledno niko nije pozabavio ili nije smio jer bi time doveo u pitanje osnovne postavke shvatanja SR BiH i današnje BiH.
Da se vratimo našim neistraženim gradinama, koje su i dalje tu gdje su uvijek bile. One bi nam da mogu govoriti ispričale ono što znaju, a mi bismo, da ih želimo pitati i istražiti, našli odgovore. Pa bi nam potvrdili ono što su nam pričali naši stari. O bojevima, o ljubama, o Musi Kesedžiji, o Kraljević Marku, o hajducima, o uskocima, o Turcima, o carevima i carevinama.
Dočekasmo moderno doba upoznavajući sebe u velikoj mjeri na osnovu usmenih predanja jer naše arheološko blago u BiH nije otkriveno i shvaćeno. Ono valjda čeka dan kada će istina biti dobrodošla, a politička zloupotreba istorije bar ograničena.