Hrabar komentar za britanske medije objavio je "Gardijan", u kojem pokušava razbiti stereotipe o ratu u BiH. Skoro pa jedinstven jer su godinama stupci tih novina uglavnom unaprijed bili rezervisani za jednostran stav o ratu, po kojem su ružni, prljavi i zli Srbi zadojeni nacionalizmom krenuli da ubijaju, kolju, siluju sve preko Drine ko se ne krsti sa tri prsta. Danas, skoro dvije decenije od krvavog raspada Jugoslavije, u "Gardijanu" postavljalju pitanje da li je to baš puna istina.
"U prevelikoj žurbi da se pojednostave uloge ko je bio agresor, a ko žrtva u BiH zanemaruju se ili potiskuju ključni detalji da to nije bila agresija već građanski rat u kojem su zločine počinili predstavnici svih strana", piše "Gardijan".
U tekstu pod naslovom "Ne pojednostavljujte rat u Bosni" navedeno je da je korijen konflikta bio u raspadu Jugoslavije i usponu agresivnog nacionalizma u vakuumu koji je nastao raspadom Titove ideologije bratstva i jedinstva i ne smije se svoditi samo na dobre i loše momke.
U komentaru podsjećaju na to da je u Titovoj državi bilo opšteprihvaćeno da Bosnom treba da upravljaju i dominiraju muslimani, a u BiH je oduvijek postojalo veoma jako prisustvo i uticaj pravoslavnih Srba. Kada je taj region bio federalna jedinica unutar Jugoslavije, ta raznolikost nije vodila toliko podjelama i pucanju niti je postojao imperativ da se definiše koja je etnička grupacija dominantna.
Ako se izostave te nijanse iz rezimiranja konflikta u BiH, onda će istinske lekcije biti izgubljene za opštu javnost, a to se već podudara s neproporcionalno velikom pažnjom koja se posvećuje nekolicini srpskih lidera kao da je njihovo hapšenje i suđenje nekako riješilo problem, a u stvari nije.
"Opominjuća priča koju BiH mora da nam ispriča nije o zlim pojedincima već o opasnostima agresivnog nacionalizma i frakcionaštva, a to je danas relevantnija lekcija nego ikad u svijetu, koji se sve više smanjuje. Način na koji će ratove u bivšoj Jugoslaviji ocijeniti budući istoričari još je predmet debata, ali zapadni mediji već imaju svoju verziju. Pojednostavljena naracija prikazuje Srbe kao agresore, muslimane kao žrtve, NATO kao spasioce i heroje, a Hrvate kao zbunjene posmatrače. Možda je uvijek sudbina gubitnika u nekom konfliktu da bude loš momak u filmu koji slijedi, a to je, čini se, slučaj s bosanskim Srbima", navedeno je u "Gardijanovom" komentaru.
Autor podsjeća na period prije rata u BiH, a nakon prvih izbora, kada je rukovodstvo tadašnje Republike BiH po uzoru na politiku Hrvatske bukvalno ignorisalo političke zahtjeve Srba.
"U martu 1992. godine lideri muslimana su ishitreno organizovali referendum o nezavisnosti prije same debate o mogućoj secesiji i čuli su se jasno razlozi i za i protiv. To je rezultiralo poraznom odlukom Srba da bojkotuju referendum ostavljajući ih bez prava glasa kada je izborno tijelo većinom podržalo secesiju. Kasnije tog mjeseca potpisan je sporazum u Lisabonu, koji je postavio okvir za multietničku koalicionu vladu. Međutim, dvije nedjelje kasnije Alija Izetbegović odlučuje da povuče svoj potpis i koaliciona vlada je napuštena, što je rezultiralo da 45 odsto populacije nema pravo glasa. Ovaj događaj bio je od ključne važnosti u eskalaciji postojećih tenzija u sveopšti rat", navedeno je u "Gardijanovom" komentaru.
I to je uglavnom manje-više tačno, kao i činjenica da su u tom građanskom ratu brojčano najviše stradali Bošnjaci, i to u istočnoj Bosni, Srbi iz Sarajeva i Hrvati iz Posavine i srednje Bosne.
Tačno je i to da je u BiH te tri ratne godine ratovao svako sa svakim, na početku Srbi protiv Bošnjaka i Hrvata, od 1993. do 1994. godine uglavnom Bošnjaci protiv Hrvata po srednjoj Bosni i u Mostaru. Hrvati su za to vrijeme logistiku imali od Srba. Primjer su Žepačka i Usorska enklava, koje su taj sukob preživjele isključivo zahvaljujući vojnoj podršci Vojske RS 110. i 111. brigadi HVO. Tada je i vojna policije HVO-a patrolirala ulicama Teslića zajedno s pripadnicima VRS kako bi "disciplinovala" svoje vojnike koji su znali tulumariti po kafanama tog gradića. Sve je to trajalo do Vašingtonskog sporazuma, da bi sredinom 1995. godine opet Bošnjaci i Hrvati u završnom razračunavanju protiv Srba konačno definisali granice entiteta u omjeru 51 prema 49 odsto. Školski primjer građanskog rata.
Danas, petnaest godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, ratne traume sva tri naroda dominiraju političkim životom. Retorika o agresorskoj i zločinačkoj politici još odzvanja sarajevskom političkom, medijskom i javnom scenom, što je u Republici Srpskoj stvorilo potpuno ignorantski odnos prema Sarajevu.
Danas, petnaest godina nakon rata, BiH je duboko podijeljeno društvo na tri zasebna politička, kulturna i medijska nacionalna prostora i koje egzistira potpuno samostalno jedno pored drugog. Saradnja je evidentna samo u ekonomskom smislu, ali političke razlike su tako duboke da se postavlja logično pitanje dalje budućnosti zajedničke države. Tačnije, mogu li ta tri nacionalna prostora naći minimum zajedničke političke saglasnosti, ma kakva ona bila, ali bez koje je rješenje nemoguće. I danas se ta saglasnost baš kao i prije petnaest godina crpi iz Dejtonskog sporazuma, koji je u stvari međunarodna kopča dva entiteta, bez obzira na to koliko on bio osporavan od bošnjačkih i hrvatskih političkih elita.
Ove godine na izbore u BiH prvi put izlazi generacija koja je rođena početkom krvavog raspada, koja ne poznaje državu bez entiteta, generacija koja je odrasla uz priče o otadžbinskom ratu ili agresiji, u zavisnosti od toga gdje su rođeni. Oni nisu nimalo tolerantni, potpuno svjesni svoje nacionalne pripadnosti svoj društveni identitet izgrađuju u tri različita svijeta koji žive jedni pored drugih.
To je politička realnost BiH koja je tako različita od one koju pokušava da svijetu plasira dio sarajevskog nevladinog sektora dobro ugojenog na međunarodnim donacijama. Ta realnost nema ama baš nikakve veze s građanskom državom, o kojoj pričaju Silajdžićeva Stranka za BiH ili Lagumdžijin SDP.
Komentator "Gardijana" je potpuno u pravu kada zaključuje da ne treba pojednostavljivati stvari u BiH, da ne postoji samo jedna istina ili političke želje jednog naroda. U BiH se sve pomnoži sa tri.