Gradonačelnik Mostara je najbitnija i najuglednija politička funkcija na širem prostoru Hercegovine. Dok ovo pišem, u toku bi trebalo da bude sjednica Gradskog vijeća/poglavarstva Mostara gdje se u trećem izbornom krugu prostom većinom bira gradonačelnik, te bi čitatelji teksta njegovo ime već mogli znati.
Ali s Mostarcima se nikada ne zna. Ovaj izbor je prvorazredni politički događaj. Funkcija gradonačelnika Mostara u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini simbolički nadilazi i grad i samu funkciju njegovog prvog čovjeka. Izbor gradonačelnika Sarajeva, kao prvog čovjeka glavnog grada države, ni po čemu nema tu atraktivnost i značajnost, a da o manjim gradovima diljem države i ne govorimo.
Mostar je postao nešto drugo. Ili, preciznije govoreći, dio Mostara očito smjera da ovaj grad postane i nešto drugo: da i pored naseljenosti u njemu građana različitih nacionalnosti bude i najveći grad u Bosni i Hercegovini naseljen Hrvatima. I tu nastaje zaplet svih problema s Mostarom.
Teorijski je lahko tvrditi da je ideja grada nespojiva s bilo kakvim etničkim markiranjem. To danas zna elaborirati i uvjerljivo braniti svaki prosječan student filozofije i sociologije. Ali argumentativno zaključivanje ne stanuje kod nas. Mi ga s vremena na vrijeme u naš obzor samo uspijevamo nakratko svratiti i tada su to naši periodi mira, blagostanja i prosperiteta.
Da je etniciziranje gradova, posebno Sarajeva, Banjaluke, Trebinja, Bijeljine, Zvornika, Foče, Stoca, Mostara itd. anticivilizacijski čin svakome je jasno, budući da se proces etniciziranja provodi nasiljem nad ljudima, čistim zločinom.
Stoga je svaki govor tipa da bi i Hrvati ipak trebalo da imaju neki svoj "mali glavni grad" u državi principijelno pogrešan. Ovakvim stavom se na osnovu jedne pogrešne prakse pravi još gora. Kao, Srbi imaju Banjaluku, Bošnjaci Sarajevo, pa i Hrvatima po istoj logici podjele, napominjem logici podjele i dodjele, treba posebno doznačiti neki veći grad, tj. Mostar.
U ovoj etnoteritorijalnoj logici kategorija nacionalnog stavlja se značenjski ispred kategorije grada, a to je ono što ne može da funkcionira i što generira diskriminaciju te unutaretničko nasilje. Jednostavnije kazano, Mostar, ili bilo koji drugi etnički dominatni grad, prvo mora i treba da bude grad - urbani, demokratski strukturirani prostor življenja slobodnih pojedinaca, pa tek onda etnički obilježeni grad, mjesto koncentriranja jedne kolektivne etničke skupine.
Samo na ovoj logici moguće je pomiriti dvije isključive ideje, ideju etniciteta/kolektiviteta i ideju grada/individualiteta. Krajnosti se mire jednakošću ljudi pred zakonom. Sve ostalo je nasilje.
Na fonu ove logike bilo bi moguće, i tu ideju podržavamo, da Mostar bude etnoteritorijalna gravitaciona tačka bosanskohercegovačkih Hrvata (ako oni baš to hoće) i da se tu razvijaju specifične hrvatske kulturne institucije kao što su univerzitet, pozorište, filharmonija... Jedini uvjet je da Mostar prvo bude grad, otvorena struktura, mjesto ugodnog i sigurnog življenja za sve bosanskohercegovačke različitosti. A kako grad u ovom pogledu ne čine ulice, zgrade, fontane i stare zidine sada je Mostar daleko od toga da se imenuje gradom.
Minulo Svjetsko prvenstvo u rukometu što se održavalo u susjednoj Republici Hrvatskoj po ko zna koji put je posvjedočilo da su mostarski Hrvati prije zagrebačka publika no građani. Srećom za Mostar da je u finalu pobijedila Francuska pa nije bilo etnički motiviranog nasilja pod egidom proslavljanja pobjede susjedne države.
Ideja o Mostaru kao hrvatskome stolnome gradu je poražena u proteklome ratu. Mostarsko hrvatsko političko tijelo danas je istinski na pozicijama Mostara kao zajedničkog grada. Taj isti etnički politički subjekt danas nastoji osigurati podršku gospodinu Ljubi Bešliću kao svome nacionalnome kandidatu za gradonačelnika.
Svi su izgledi da će u tome i uspjeti. Nezvanično se očekuje da etnički indiferentni mostarski SDP i isto tako etnički indiferentna Narodna stranka Radom za boljitak, čija su dva hrvatska vijećnika već podržala Bešlića, osiguraju da kandidat hrvatske nacionalnosti i dalje bude gradonačelnik Mostara.
Šta bi Mostar dobio s ponovnim izborom gospodina Ljube Bešlića? Ništa novo. On kao osobno korektan čovjek u ovom trenutku znači kontinuitet jedne ne loše, ali nažalost ne i kvalitetne gradske politike. Mostar s Bešlićem neće biti hrvatski stolni grad, kako smo to već rekli, nego će i dalje biti ono što je i danas - zajedničko mjesto življenja podijeljeno dubokom nepravdom, bezakonjem, diskriminacijom i netolerancijom.
Etnička distanca u gradu se neće smanjivati, otvorena pitanja se neće dirati, skupina na vlasti i mešetari oko nje će finansijski dobro profitirati. Bošnjaci će i dalje biti nezadovoljni i podijeljeni.
Međusobno će se nastaviti optuživati, s tim da će oni uz vlast dobro i dalje finansijski prolaziti. Ono što je najgore u svemu jeste činjenica da će ovakvo stanje na hrvatskoj strani podgrijavati iluziju da se njihovom etničkom dominacijom, a takva je zbiljski sada u svim aspektima gradske uprave, Mostar samo iz tog razloga može napraviti gradom. Takvoj logici će i dalje, po svemu sudeći, ostati strano to da grad gradom čini jednakost njegovih ljudi i valjani zakoni uz njihovu primjenu, te svaki napredak.