Malo ko od domaćih, ali i evropskih analitičara, ne bi se složio sa tezom da se Bosna i Hercegovina nalazi u konstantnoj političkoj krizi. Odnosno, ova država sastavljena po entitetskom šablonu, od svog nastanka u Dejtonu 1995. godine pa do danas, funkcioniše sa povećanim ali tolerantnim unutrašnjim političkim pritiskom.
Kada bi taj pritisak prešao tu gornju granicu intervenisala bi međunarodna zajednica i onda bi ga svojim oprobanim medikamentima vraćala u bh. normalu.
Međutim, ono što razlikuje sadašnju situaciju od ranijih perioda je to što ovaj povećani politički pritisak traje, evo, već više od dvije godine. U takvom stanju Bosna i Hercegovina životari, rastrgana stalnim sukobima na relaciji Sarajevo i Banjaluka, a u kojem se Mostar već odavno ponaša kao hronični bolesnik.
Upravo zbog toga sve se češće u domaćim, ali i međunarodnim političkim krugovima nameće realno pitanje koliko to ova država može još da izdrži?
I upravo iz tog straha za budućnost, da se ne bi pitali gdje će prvo da pukne, politički lideri u Republici Srpskoj, ali i u Federaciji BiH, trebalo bi da se zapitaju koja je to granica do koje oni sami mogu da kontrolišu ovakvu situaciju?
Jesu li potpuno sigurni da će neka njihova izgovorena riječ, koja u prizvuku odzvanja kao "referendum ili pravo na otcjepljenje", neće biti u nekom mjestu u Republici Srpskoj shvaćena kao poziv za konkretnu nasilničku akciju usmjerenu protiv političkog neistomišljenika ili pripadnika drugog naroda.
Osnovno pitanje koje vlasti u Republici Srpskoj moraju postaviti prvo same sebi, da bi kasnije imale spreman odgovor jer će isto pitanje dobiti i od predstavnika međunarodne zajednice, jeste da li su spremne da preuzmu takvu vrstu odgovornosti, kao i do koje granice misle da mogu spriječiti incidente i šta onda ako se stvari otmu kontroli? A nesretno iskustvo kroz koje je ova država prošla govori upravo da se kontrola prvo izgubi kroz izgovorene riječi, što kasnije dovodi u stanje haosa.
Istina je da danas u Bosni i Hercegovini ne postoji niti jedan jedini politički problem oko kojeg se može naslutiti zajednički stav kako ga riješiti. Jedino oko čega se slažu je da se ne slažu ni oko čega. Čak i kada su u pitanju evropske integracije, svi se slažu da treba ići prema Evropskoj uniji, ali svako vidi svoj neki put.
Komunikacija političkih lidera svedena je na puka prepucavanja putem medija... Ali svi oni, a ovdje ovoga puta prvenstveno mislim na političke lidere u Republici Srpskoj, morali bi dobro znati da nijedan ljudski život koji bi eventualno mogao pasti u Bosni i Hercegovini, kao rezultat sukobljenih političkih koncepcija i ostrašćene nacionalne retorike, nije vrijedan toga.
Takođe, treba otvoreno postaviti pitanje da li aktuelna politička elita na vlasti u Republici Srpskoj smatra da je osporavanje države Bosne i Hercegovine jedina realna i moguća politika u ovom trenutku koja dolazi iz Banjaluke? Po odgovor ne treba da idu u Vašington i Brisel, jer je unaprijed poznato da je ta vrsta politike kratkovida, ali i veoma opasna za sve u ovoj državi.
Prvenstveno je opasna za samu Republiku Srpsku, jer osporavanjem Bosne i Hercegovine, politički lideri u Republici Srpskoj moraju to znati, osporavaju i noseće temelje ovog dejtonskog entiteta čije interese brane. I to je jedino tačno. Kao što je tačno da je u ovom vremenu BiH nemoguća bez entiteta.
Svaka druga priča predstavlja puko politikanstvo i pričanje predizbornih fraza. Zbog toga je potrebno, zarad mira i razvoja ove države, izaći iz te konstantne predizborne kampanje koja traje bez obzira na termin održavanja izbora. To se očekuje od pobjednika i na ovim lokalnim izborima. Povjerenje birača nisu dobili da bi rušili, već da bi gradili i entitet i državu.
Takođe, ono što je veoma opasna politička praksa kojoj podlegnu gotovo svi lideri je takozvana tapkaroška strategija njihovih saradnika i "obožavaoca", koju uglavnom prate riječi: "To, šefe, jesi im pokazao, svaka čast... samo tako". Ova praksa, bar i u tome imamo iskustva, uglavnom se obije o glavu onih po čijim leđima se tapka dok su na vlasti.
A ti takozvani nezamjenjivi i sveznajući savjetnici i "obožavaoci" već se, uglavnom, snađu kod drugog "šefa".
Na kraju, da bi se politički pritisak u Bosni i Hercegovini konačno vratio u normalu, potreban je najbolji i jedini lijek, kojeg ne treba propisivati ni međunarodna zajednica. To je dogovor i konsenzus. Jer Bosna i Hercegovina će biti najzdravija onda kada se u njoj dogovorimo mi sami.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.