Prostor između Ljubljane i Atine, poslednje dve decenije naših života pun previranja, plamena, dima i baruta, danas je spreman na novu, kako kažu, evropsku perspektivu.
Ali kao da vreme sreće i optimizma nije suđeno tom delu Evrope, kojeg su, ko zna zašto, geostrateški nazvali zapadni Balkan. Posle globalnog privrednog, tehnološkog rasta, kolaps takozvanih finansijskih produkata, udarili su svom snagom na realnu privredu i život pojedinaca. Nemilosrdnoj borbi za profit pala je maska. Ispod nje su se krili prevaranti, koje zbog liberalnih vrednosti i različitih korektnosti nije kontrolisao niko, pa danas boli glava svetske vlade i traže u zabačenim rafovima biblioteka prašnjava dela Karla Marksa, kako bi našli odgovor na sadašnje prilike.
Niko glasno ne kaže da i Evropa gubi svoj šarm obećane asocijacije, uprkos nastojanjima briselskog establišmenta da održava sliku tog šarma. A na Starom kontinentu ipak nemamo zasad alternative. Imamo nadu da će velike evropske sile spasavajući same sebe spasiti i sve nas ostale kao podizvođače njihovih privrednih sistema. Uprkos nadolazećem proleću nema naznaka optimizma. Suprotno, sada se i u akademskim, privrednim i političkim krugovima diskutira kada ćemo dotaknuti dno. A ako dna uopšte nema? Šta znači da se uvek može i dublje?
Posle krvavog raspada bivše federacije, koji je za sve nas žitelje tog razdoblja bio dno višedecenijskog kolapsiranja političkog i ekonomskog sistema, bilo nam je, pored svih nedaća, glavno uspostaviti granice u kojima ćemo i kao nacije i kao pojedinici brinuti o tome da se nikada više ne nađemu na dnu kakvo smo preživjeli. Na zapadnom Balkanu su se formirale države sa svojim granicama i nerešenim međusobnim viđenjima gde su. Od Slovenije do Makedonije stvarala su se otvorena pitanja granica i iz toga polazeći nesporazumi među metropolama s marketinškom nacionalnom podrškom jedne i druge strane.
Danas, kada takav sporazum oduzima evropsku i NATO radost Hrvatskoj zbog vlastitog prava da je u pravu i slovenačkog suprotnog mišljenja, ipak ne treba zaboraviti da smo, bar naša generacija, preživeli dno, na kojem smo se snašli baš zbog ekskluzivnih pojedinačnih prava na pravdu. Državne granice su, naravno, važna stvar i moraju biti određene uprkos sadašnjoj, a i budućoj otvorenosti. A upitnost njihovog određivanja ne može značiti da je samo jedna strana u pravu. Zapadni Balkan je, doduše, podeljen i upitni su delovi graničnih crta Slovenije i Hrvatske, Srbije i Hrvatske, Crne Gore i Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Hrvatske. I da ne govorimo o administrativnoj granici s Kosovom.
Dok evropski komesar za proširenje EU Oli Ren lobira za svog zemljaka Martija Ahtisarija da pomogne naći rešenje za određivanje slovenačko-hrvatske granice, ozbiljne ličnosti regiona ipak ne gube nadu da i bez profesionalnih mirotvoraca mogu pronaći vlastitu fomulu i za granice i za državu i za spas iz aktuelne krize sa što manje kolateralne štete. U suštini, naime, određivanje granica više miriše na nacionalističke emocije i maglu koja se pušta da se ljudi ne bi previše bavili realnim problemima današnjeg života. Pre nekoliko dana u Prištini je slavljena godišnjica proglašenja Kosova kao države, stvorene na američkom tekstu sa potpisom Martija Ahtisarija. Tada su autori ocenili da se radi o činu dugoročne stabilnosti zapadnog Balkana.
Statistički najsiromašniji teritorij u Evropi ipak i dalje ostaje pretnja stabilnosti kontinenta, a i šire, jer se može koristiti za otvaranje novih graničnih, nacionalnih, državnih prava i u okruženju. Osim evropskog i drugog međunarodnog novca, koji stvara iluziju socijalnog mira, ni vatrometi ne mogu osvetliti sliku stabilnosti na Kosovu, a ni mir Albanaca i Srba da se negde ipak najverovatnije pišu novi planovi rešavanja i određivanja granica.
U najjužnijoj republici nekadašnje federacije - Makedoniji zbog imena spremni su odbaciti i članstvo u NATO-u i EU. Prkos kao političko-kulturološka kategorija nije još smešten u rečnik međunarodne zajednice, koja ne shvata da su njihova rešenja za jedne savezništvo, a za druge zlo. Nikako ne može da shvati da bi neki krugovi voleli da vide specijalnog predstavnika nove američke administracije za BiH i novog, ponovo jakog visokog predstavnika s batinom i šargarepom, a drugi ni jednog ni drugog. Od ovakvog prkosa, naravno, nema ništa osim efekata u javnosti. Ako sami sebi ne određujemo rešenja ni granice na kartama, a još bitnije u glavama nikada neće biti deo rešenja, već konstantna hrana za one iz sveta koji su uvek na usluzi.