Četvrto odelenje Beogradskog centra teritorijalno pokriva Beograd sistemom detašmana na svakoj gradskoj opštini. U suštini, detašman je kancelarija Službe smeštena u zgradi Odelenja unutrašnjih poslova ili policijske stanice dok ga u operativnom smislu čini jedna manja operativna grupa šef i nekoliko operativaca.
Ono što je njegova suština je da je prostorno potpuno odvojen, da ne kažem izolovan, od ostatka Beogradskog centra čiji je sastavni deo.
Zato je i život u detašmanu prilično lagodan. Izuzimajući, naravno, detašmane na aerodromu ili opštinama Stari grad i Novi Beograd u ostalim vlada skoro manastirski mir i letargija. Kao prvo, isključeno je da vam makar i pomoćnik ili načelnik odelenja banu u kancelariju, a kamoli neki drugi rukovodilac. Jer šta bi oni radili u Rakovici, Čukarici ili Mladenovcu. Ako ste im potrebni oni će vas pozvati da dođete kod njih, a ako im treba privatna usluga to će obaviti telefonom. A kao drugo i službeni telefonski pozivi su vrlo retki i opet vas može pozvati kolega ili u najgorem slučaju rukovodstvo odelenja. I da nema rođaka, prijatelja, komšija, poznanika i kolega kojima treba pomoći oko pasoša, vozačke dozvole, lične karte i ostalih dokumenata tamo i ne biste imali šta ozbiljno da radite. Dakle, detašman je jedna daleka zaboravljena ruska gubernija u koju revizori nikada ne zalaze i koja je zato san svakog neambicioznog operativca.
Ali i u ovakvim sredinama može da se desi nešto nesvakidašnje i neočekivano pa da od toga nastane priča poput ove. A priča se desila sredinom devedesetih u detašmanu Voždovac. Jednog jutra, dok su veseli šef Belić i njegovi mrzovoljni radnici Đole, Gara, Deki, Ljuboje i ostali ispijali prve jutarnje kafe i bistrili novine, zazvonio je telefon i to ne onaj običan već - specijal. I dok su ostali jedva počeli lenjo da okreću glave ne bi li videli ko je od njih najbliži telefonu, dugački Ljubojević je, jer je to najviše voleo, već zgrabio slušalicu i izgovorio ono rutinsko: ''Da''.
Manje od sekund nakon toga skočio je kao oparen i sa svojih dva metra i nekoliko centimetara visine stao mirno, prebledeo, a onda drhtavim glasom prvo rekao: ''Ne'', a potom i: ''Pogrešili ste''. I dok mu je znoj već curio niz čelo preživljavajući, verovatno, najteže trenutke u životu, Ljubojević je pre nego što se obeznanjen skljokao u fotelju uspeo još nekako da preko usana prevali jedva čujnim glasom i: ''Da, u pravu ste''.
A dok se on borio sa dušom, iscrpljen kao Atlas koji je celi dan nosio nebo na leđima, po njemu su se već lepili zbunjeni i ljubopitljivi pogledi njegovih kolega od kojih su ubrzo počela da stižu i logična pitanja: `Šta ti bi? Ko je to bio? Jesi li dobro?` Do prvog odgovora ipak je trebalo sačekati još nekoliko minuta, a onda je iz njega izletelo samo kratko: ''Sloba''. Naravno da je to uzrokovalo drugo logično pitanje: ''Koji, bre, Sloba?'', na šta je usledio još logičniji odgovor ''Pa, Sloba, jebo te!''
Tek nešto kasnije uz malu Ljubojevićevu pomoć došlo je do rekonstrukcije celog događaja. Dakle, nakon što je zgrabio slušalicu i rekao ono uobičajeno ''da'' on je sa druge strane začuo onaj poznati duboki glas i pitanje: ''Alo, Jovice, jesi li ti, Sloba ovde?''. On je na to naravno rekao ono ''ne'', a malo kasnije i ''pogrešili ste'', ali se njegov sagovornik nije složio sa time već je sa državničkom mudrošću vođe i vizionara zaključio: ''Nisam ja pogrešio nego je telefon prebacio!` I šta je onda ostalo šokiranom Ljubojeviću nego da to potvrdi sa ''da u pravu ste''.
Tako je ''mali'' operativac voždovačkog detašmana ušao u istoriju Službe kao čovek koji je jedini imao hrabrosti da Miloševiću na vrhuncu njegove moći kaže da je pogrešio, naravno uz ono istorijsko NE!