Nije u ovom tranzicijskom vremenu, u kojem se nalazimo, nastalo žutilo. Još dosta ranije žuta štampa je uzimala maha, pisalo se o starletama, pjevačicama, filmskim glumcima, raznolikim skandalima i o glamuroznom životu slavnih i u onom poznom vremenu socijalizma. I nije čudno što se danas naša omladina zanima za intimne živote zvijezda na muzičkom i filmskom nebu, tako je i u ostalom dijelu svijeta, nego se postavlja pitanje da li iko mladima predočava koje su istinske vrijednosti života? Zapravo, zna li se u nas šta je vrijednost u našim jadnim životima?
Mnogo puta sam bio prisutan kada na sarajevskim ulicama bjesomučno sto na sat juri skupocjeni automobil, za čijim se volanom nalazi mladić, jedva da je punoljetan. Jednom prilikom sam policajca pitao zašto ga ne zaustavi, lako može napraviti saobraćajku, a on mi je odgovorio pitanjem da li znam ko mu je otac! A kako ostali mladićevi vršnjaci, kojima roditelji ne mogu priuštiti ni bicikl da se voze, gledaju na tu paradu moći i love? Sa zavišću, nadajući se da će sreća biti na njihovoj strani da i oni slično paradiraju gradom.
U novinama i televiziji pokazuju nam mlade, lijepe i bogate osobe kao ideal kojem mladići i djevojke trebaju težiti. Tamo gdje je škola ustuknula od vaspitanja, a pogotovo u onim slučajevima gdje su roditelji izgubili kontrolu nad svojom djecom, tu su potpuno pobrkani vrijednosni kriteriji. Ne znam da li ima iko da mi sa sigurnošću odgovori šta je danas vrijedno?
Jasno nam je da moral ne igra nikakvu ulogu. Oni koji bi nam morali dati primjer, političari, vjerski poglavari, intelektualci, većina njih se dobro snalazi u ovom vremenu nemoralnih radnji. Već je odavno jasno kako se naši političari ne bave time kako bi naše živote učinili boljim i vrednijim, nego su zabavljeni samim sobom. Toliko nemorala među našim političarima ne može se nigdje naći. I onda nije ni čudo da su politika i političari u nas potpuno izgubili na vrijednosti, smatraju se za štetočine koje su neminovnost.
Jedan moj prijatelj, za kojeg znam da je uvijek bio prilježan vjernik, prije koju godinu mi je rekao da više neće ići na Bajram u džamiju. U prve safove, redove, tiskaju se problematični ljudi, kazao mi je, koji s vjerom nemaju nikakve veze, nego se iz pomodnih razloga žele pokazati javnosti. Ti novopečeni vjernici su religiju stavili u svoju službu, nadajući se da će vlastodršci uočiti njihov vjerski angažman. Pa tako vjera u našem slučaju nije više okrenutost Bogu, nego način dodvoravanja. A to paradiranje vjerskim običajima kod naših gospodara vlasti je oblik parade, a ne istinski život po božjim zapovijedima.
Jedan naš bogatun je ženio sina, pa je zakupio prekrasan vrt u Zemaljskom muzeju (baška što je cijena iznajmljivanja bila izuzetno niska). Tu se održalo vjenčanje po šerijatu. Mnogi su poslije ceremonije otišli na pravo piće u kafanu. Restoran u koji je zalazio tokom Ramazana je često zauzet za iftar, za večeru kojom se prekida dnevni post. Nikada nije bilo da se iftar održava u restoranu gdje se služi i alkohol, ali novo vrijeme uspostavlja nove običaje. Pa više iftar nije porodična večera, nego prilika da se u javnosti iskaže moć novca. Tako i vjerski običaji mijenjaju svoje vrijednosti, svoju srž, a kod pravoslavnih osveštanja novih objekata to često dobija oblik karikature.
Ima dosta umnih ljudi koji se samozatajno bave svojom profesijom, gdje postižu zavidne uspjehe. Ali o tome se rijetko može pročitati u novinama, a televizija je uglavnom rezervisana za pjevaljke i drmoguze. Ali i ti tihi stvaraoci, bez kojih bi čovječanstvo tapkalo u mjestu, nisu voljni da se mnogo predstavlju u javnosti. Vrijednost njihovog rada je u samom radu, a ne u prezentaciji njihovog rezultata. A to je u suprotnosti sa savremenošću, gdje se čovjekova vrijednost ogleda u medijskom prisustvu. Onih kojih nema u medijima, nema ni u životu. Oni koji su u medijima, pa makar se sa sigurnošću ne zna ni čime se bave, jesu vrijedne osobe koje treba promovisati.
U javljanju na konkurs za neko javno mjesto važna je nacionalna pripadnost, a također i stranačka, a nigdje nema rubrike gdje se može upisati poštenje. Ni radne navike nisu bitne. Ni učenost i znanje. Vrijednosti su se izmijenile.