Već desetak godina viđam čovjeka na raznim skupovima nevladinih organizacija, u nekim mirovnim političkim partijama. Zapazio sam ga s toga što se uvijek trsio da uzme riječ, a njegova diskusija bila je otrcana, puna fraza, dodvoravajuća vladajućem etablišmanu. Čak je uspio i da ga ponekad, rijetko, pozovu i na neku televizijsku debatu. Pitao sam se, kakav je to mentalni sklop u tog čovjeka da se stalno gura u političke vode, a da nikakvog uspjeha nema?
Naravno da ta individua nije jedina. Hrpa građana nastoji da se uvuče u politički ambijent. Podatak da je 276 ili približno toliko bilo prijavljeno na izbornim listama u tek okončanim opštinskim izborima, kao političke stranke ili kao nezavisni pojedinci. Velika je plejada onih koji nisu uspjeli. I tu se postavlja isto pitanje: koja je ideja vodilja za mnogobrojne ljude da se kandiduju za političke funkcije? Jedan veoma mali broj je onih koji zaista misle da će time pomoći društvu, ali ogromna većina sanja da se domogne neke materijalne dobiti. Zašto je toliko naših ljudi nerealno; ne mogu se nikako domoći bar malog uspjeha?
Takođe, na prošlim izborima za načelnika sarajevske opštine Centar kandidovao se Stjepan Kljuić. Nije to ništa neobično, jer je Kljuić za ratnog vremena, kada je bio član Predsjedništva BiH bio u sarajevskoj čaršiji dosta popularan. No vrijeme je prošlo, pa se danas kandidovao ispred nekakve Podrinjske stranke! U Sarajevu da član Podrinjske stranke pobijedi je zaista smiješno. Stjepan Kljuić, koji je bio drugi predsjednik HDZ BiH, nakon razlaza sa Franjom Tuđmanom osnovao je Republikansku stranku. Te partije više nema, jer se Kljuić zarad novca ponovo priključio HDZ-u kao nekakav njihov savjetnik. Kada mu je prestao mandat, poslije raznog lutanja, našao se na spisku te Podrinjske stranke. Tako je Kljuić sve više padao. I sve više gubio. A i dalje se ne može pomiriti da na političkoj sceni ne predstavlja ništa značajno.
Slična je sudbina i Sejfudina Tokića. Kad je propala Reformistička stranka Ante Markovića bio je jedan od osnivača UBSD-a. Znam da mu je ambicija bila stalno biti u opoziciji, nastupati u medijima, iznositi svoje kritičke stavove, ali nije nastojao ući u vlast, jer je to veliki posao i odgovornost. Dugo se opirao ujedinjenju njegove stranke sa SDP-om, a onda je napustio tu partiju, jer mu nisu zadovoljavali njegove apetite, s nekolicinom također nezadovoljnika osnovao SDU. I tu je došlo do kuršlusa, pa sada vodi jednu frakciju te stranke. Uglavnom, nigdje ga nema, izgubio je i ono malo kredibiliteta kod novinara.
Jedino kad se predstavljaju stranke pred izbore ponovo se javi Predrag - Gugo Lazarević. Ostaje u svojoj staroj fori strogo nacionalističkoj, pa će se vjerovatno ponovo javiti pred iduće izbore. Potrošena roba.
Lutalica od jedne stranke do druge je i Gradimir Gojer. Poslije SDP-a lutao je po raznim strankama, da bi đavo odnio šalu i priključio se Stranci za BiH, Harisu Silajdžiću. Zdušan bosanski rodoljub, na jednoj lokalnoj televiziji glasni govornik je protiv RS i Milorada Dodika. Valjda time smatra da je pokazao privrženost stranačkom vođi. Kod njega ne postoji drugi sadržaj nego samo sataniziranje RS. No, kako je prošla Stranka za BiH na lokalnim izborima, čini mi se da je to početak kraja i Gradimira Gojera.
Kod jednog dijela bošnjačke populacije Mirnes Ajanović je važio kao beskompromisan i hrabar političar. Međutim, maci je velika teleća glava, pa se kandidovao za predsjednika države. Propao je i sačuvao samo mjesto u lokalnom parlamentu. Tako se dešava kada ljudi precijene svoju važnost. Pa tako Mirnes Ajanović više u političkom životu ne znači mnogo.
U špicu političke javnosti svakako je Milorad Dodik. Ne mogu se otvoriti nikakve novine ni televizijska stanica da se Mile ne javlja svojim stavovima. Možda izgleda čudno, ali i njega smatram gubitnikom. Mada je dosta dobroga učinio za građane RS i za samu RS, Dodik će se za neko vrijeme urušiti zahvaljujući svom vokabularu. Neprestano se suprotstavljajući na najdrastičniji način Federaciji BiH, ne birajući riječi, uspio je da cjelokupno stanovništvo ovog entiteta okrene protiv sebe. A nema ni dlake na jeziku ni kada su u pitanju i druge zemlje, počev od Hrvata pa do EU i Amerike. Na taj način se sve više izoluje, navlači na sebe mnoge odijume. To na kraju mora rezultirati padom.
U politici je vještina ostati u sedlu.