Haris Silajdžić vodi svoju osudnu političku bitku. Taman kada ga je većina analitičara počela otpisivati kao istrošenog političara čija se stranka opasno približila izbornom cenzsu, a on lično debelo zakoračio u sedmu deceniju života, vispreno živahno je povukao nekoliko poteza koji su ga vratili na scenu. Počeo je u Londonu, nastavio u Mostaru a završio u Istanbulu. Krenimo redom.
Silajdžić je prvi bošnjački političar koji je shvatio sve moguće domete i puni kapacitet slučaja Ejupa Ganića odmah nakon što je primio vijest da je taj njegov ratni saborac zadržan na londonskom aerodromu po zahtjevu Srbije, koja ga tererti za ratni zločin u Dobrovoljačkoj ulici.
Znajući da se takva prilika ne propušta, Silajdžić je istog trenutka u London ispratio svog pravnika Damira Arnauta, koji je organizovao Ganićevu odbranu pred britanskim sudovima, a u Sarajevu je formirao krizni štab na čelu sa Svenom Alkalajem, svojim ministrom inostranih poslova. Naravno, sve o trošku države, što je dovelu u pitanje normalno fukcionisanje pojedinih institucija zbog opravdanog protivljenja srpskih predstavnika u tim istim državnim institucijama.
Ali to je Silajdžiću i bio cilj. Na taj način u Federaciji BiH želio se prikazati kao jedini zaštitnik bošnjačkih interesa, te lika i djela ratnih lidera u Sarajevu. I uspio je.
I kada je Arnaut uveliko punio medije ekskluzivama iz londonskog zatvora nakon posjete Ganiću, Sulejman Tihić i Zlatko Lagumdžija su tek tada shvatili da se nešto dešava, te naredili svima u SDA i SDP-u da sroče nekakva saopštenja za javnost. Tek toliko da se stvori privid da su i oni u toj priči nekakve bitne face. Ali kasno. Jedan - nula za Harisa.
I Slučaj "Ganić" je taman došao do prve rasprave na sudu, a u službenu posjetu BiH došao je predsjednik Srbije. Prvo je Boris Tadić boravio u Donjoj Gradini, pa je preko Banjaluke i Trebinja otišao treći dan do Mostara, gdje je i otvorio Sajam privrede na poziv lidera HDZ BiH Dragana Čovića.
I tu počinje druga igra Harisa Silajdžića. Naime, on je taj skup iskoristio da nediplomatskim rječnikom očita lekciju Borisu Tadiću i njegovoj novoj Srbiji, koja, eto, priča jedno, a radi diplomatijom ono što je Slobodan Milošević počeo oružjem. Šok mostarske dobrodošlice Borisu Tadiću u Republici Srpskoj i Srbiji ubrzo je zamijenila nevjerica da je prošlog vikenda taj isti Haris Silajdžić u organizaciji turskog predsjednika Abdulaha Gula u Istanbulu s Borisom Tadićem potpisao deklaraciju o trajnoj izgradnji mira na Balkanu i zajedničkoj evropskoj perspektivi Turske, BiH i Srbije.
I opet je Sulejmanu Tihiću i Zlatku Lagumdžiji ostalo samo da konstatuju da se ipak nešto dešava u regionu, ali da oni ovaj put definitivno nisu dio te šire priče. Tihiću tu nije pomogla ni iscrpna kolumna u beogradskom NIN-u.
No, dobro. Tačno je to što kaže Nebojša Radmanović da Istanbulska deklaracija nema baš neki značaj i da Silajdžić bez usaglašenog stava Predsjedništva BiH može da predstavlja samo sebe, ali ne i državu, da je svojim potpisom, pravno gledano, prekršio Ustav, ali je isto tako tačno da su to formalnosti do kojih Silajdžić nikada nije ni nešto posebno držao.
Njemu je bila bitna slika koja je otišla u eter: tri lidera tri države spremne za regionalnu saradnju. Istorijski susret, prenijeli su mediji. Sve reakcije koje su uslijedile idu mu samo u prilog.
Bitna poruka je i da je turski predsjednik Abdulah Gul sazivanjem istanbulskog sastanka jasno odredio ko je njegov politički favorit u BiH. E, sad, šta i ko sve iza toga stoji, ostaje da se vidi. Ali, što bi rekao Valentin Incko studentima u Sarajevu, Turska je veoma bitna zemlja, koja ima i agilnog ministra inostranih poslova Ahmeta Davutoglua, inače njegovog ličnog prijatelja, koji se, eto, često čuje i sa samim Barakom Obamom, a s Hilari Klinton je gotovo svakodnevno na vezi. Pa, sad se samo može nagađati ko sve ne gura Harisa Silajdžića. Dva - nula za Silajdžića u odnosu na Tihića i Lagumdžiju.
No, priča o Harisu Silajdžiću ne može da bude kompletna samo na osnovu ove dvije epizode. Do izbora je ostalo još pet mjeseci i mnogo toga će se još mijenjati, mnogo će se reagovati na jedne, druge i treće. Ono što je kod njega najteže predvidjeti je kako će uopšte reagovati ne određenu situaciju. On ne funkcioniše na predvidiv način.
Njegov problem je što živi izvan realnih okvira u mitovima i legendama koje je sam sebi stvorio u glavi. Njegova politika juri balkanske duhove prošlosti. Bosnu i Hercegovinu ne doživljava kao demokratsku, decentralizovanu državu s jasnom evropskom budućnošću već kao bojno polje na kome mora pasti odluka. Ili mi ili oni. Bez obzira na to koliko bio čvrst stisak Gulove ruke u Istanbulu, Silajdžić će naći način da iskliže s evropske staze u radikalizam, sukobe i prošlost. To je jednostavno on.
Silajdžić ne može da prihvati činjenicu da je dugoročno za izgledniju i stabilniju budućnost ove države jedini put potpuno ravnopravan, iskren razgovor političkih elita bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda na osnovama Dejtonskog sporazuma bez OHR-a, ali uz svesrdnu prijateljsku, a ne protektoratsku podršku Evrope i SAD. Naravno, i susjednih i prijateljskih država.
U samoj svojoj suštini, ogoljeno, politički kurs koji godinama provodi Silajdžić je antidejtonski, ali njega manje-više iz nekog razloga tolerišu Evropska unija i SAD, ali i susjedne države, konkretno Srbija i Hrvatska.
Ali, to su danas, a to će i sutra biti u osnovi svih problemi koji opterećuju BiH jer Silajdžić predstavlja jedan dio političkih snaga u Sarajevu koji ne krije da Dejton nikada nije iskreno ni prihvatio. On, isto kao i Tihić i Lagumdžija, Dejton doživljava kao prelazni period, odnosno duži i mirni put do stvaranja unitarne države i ukidanje Republike Srpske.
Zbog toga i djeluju zbunjujuće poruke odaslane s istanbulskog samita, kao i uloga Harisa Silajdžića u toj nekoj novoj regionalnoj mirnodopskoj evropskoj priči punoj saradnje, prosperiteta i uvažavanja.
Ako je cilj samo promocija Silajdžića, on je politički opravdan bez obzira na to ko u njoj učestvovao. Međutim, ako taj sastanak povlači iz pozadine priču kojom se želi napraviti uvod u prekrajanju Ustava BiH bez prisustva zvaničnika Republike Srpske, onda će istanbulski sastanak ostati upamćen samo kao zanimljiv medijski događaj prošlog vikenda. I ništa više.