Posljednja oslobađajuća presuda Haškog tribunala hrvatskim generalima nije me iznenadila, iako me duboko razočarala i teško zabrinula.
Da li slučajno ili namjerno, istog dana u medijskom prostoru osvanule su još dvije vijesti, svaka na svoj način, kao naručene da dodatno ponize Srbe. Prva je da su vlasti Australije donijele odluku o izručenju Dragana Vasiljkovića, poznatijeg kao Kapetan Dragan Hrvatskoj, zbog suđenja za ratne zločine u Hrvatskoj, kako stoji u optužnici, a druga da je splitsko tužilaštvo podiglo optužnicu protiv izvjesnog Srbina za zločin nad hrvatskim civilima u proteklom ratu. Ova presuda traži da se demaskiraju sudske toge i rastjeraju haške magle.
Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) osnovan je 1993. godine, kao ad hok sud, tijelo UN-a sa zadatkom da sudi počiniocima ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije nakon 1991. godine. Tribunal je osnovao Savjet bezbjednosti UN-a od 15 članica, Rezolucijom 827, a ne Generalna skupština UN-a od 193 države članice, što bi bilo očekivano. Jednom osnovan u takvim okolnostima, to je sada nepovratno trajno stanje. Kada je formiran Haški sud, jedan italijanski sociolog nazvao ga je "prvim geopolitičkim sudom u istoriji". Haški sud je kreiran u doba unipolarnog svijeta, "Pax Americane", potpune hegemonije SAD kao svjetske sile, raspada SSSR, slabe Rusije i prezaduženih i nemoćnih UN, koje su SAD ucjenjivale kako su mogle i htjele. On je formiran da izvrši posthladnoratovsku reviziju dotadašnjeg poretka na kojem je nastala i prva i druga Jugoslavija i kodifikuje novi poredak koji je stvoren nakon pada Berlinskog zida. On je kreiran formalno da izvrši međunarodnu sudsku pravdu, a defakto da poravna geopolitičku prekompoziciju Balkana i bivše Jugoslavije. Haški sud osnovan je da post festum opravda američku geostrategiju i politiku devedesetih godina na Balkanu kao ispravnu. Zbog takvih okolnosti svog nastanka, Haški tribunal je u isto vrijeme geopolitički sud SAD, pojedinačni izraz državne volje najjače svjetske sile i međunarodni sud UN-a, kao izraz pravne volje svjetske zajednice država. Sud je formiran i održavan uglavnom parama SAD, a čije su pare, toga je i pravda. Kada je petnaest godina kasnije, 2008, formiran Međunarodni krivični sud (ICC) u Hagu, jedino SAD nisu podržale njegovo osnivanje, već su čak zahtijevale izuzeće ovog suda za svoje vojnike koji počine ratne zločine. Stvari izgledaju žalosno prostije. Srbi su izgubili rat u Hrvatskoj, pa su, prema tome, izgubili i presudu o tom ratu. Kada izgubiš rat, onda se svi računi fakturišu i ispostavljaju gubitničkoj strani. To ne znači da su Srbi mogli dobiti taj rat.
Od početka je bilo jasno da Srbi u Hrvatskoj zbog poznate političke i vojne konjukture snaga nisu ni mogli dobiti taj rat. Sada mnogi na srpskoj strani, koji su bili politički aktivni u tom periodu u Beogradu, Kninu i RS, skandaloznu oslobađajuću presudu iz Haga koriste da operu vlastitu savjest i greške koje su počinili u vođenju politike Srba, zaklanjajući se iza nepravedne odluke Haškog tribunala, skidajući svaku odgovornost sa sebe u ovim događajima. Za mene to znači samo jedno: da su srpski političari vodili pogrešnu politiku prema Srbima u Hrvatskoj. Da je srpska politika od starta bila da se Srbi održe na svojim istorijskim prostorima u Hrvatskoj, u konteksu novostvorene geopolitičke strukture na Balkanu, koju su skrojile velike sile, Hrvatskoj bi bilo nemoguće da negira tu političku volju i tada bi ona ispala ta koja onemogućava taj proces.
Srbi iz Hrvatske su tragična žrtva isključivih nacionalističkih politika i sa hrvatske i sa srpske strane. Oni su žrtvovani u kompleksu politika koje ne poznaju nikakav stepen političke gradacije, osim potpune pobjede ili potpunog poraza
Nažalost, tadašnji srpski političari na vlasti, ni Srbi kolektivno kao narod i birači na izborima, ni mentalno ni politički, nisu bili spremni prihvatiti takvo rješenje. Srbi iz Hrvatske su tragična žrtva isključivih nacionalističkih politika i sa hrvatske i sa srpske strane. Oni su žrtvovani u kompleksu politika koje ne poznaju nikakav stepen političke gradacije, osim potpune pobjede ili potpunog poraza. Opcija rata koju su nametali ekstremisti sa obje strane išla je dugoročno na ruku Hrvatskoj i njenim jakim međunarodnim sponzorima nezavisnosti. U ratu oni su dobili šansu da regularno naoružavaju Hrvatsku i da slome autonomiju RSK i izvrše progon njenog stanovništva. Sve strateške presude u Hagu odgovaraju uspostavljenoj konačnoj i definitivnoj političkoj matrici politike SAD i drugih velikih sila Zapada na prostoru bivše Jugoslavije od početka devedesetih godina do danas. Nemaju sve presude Haškog suda pojedincima ili grupama istu važnost. Radi se o svega nekoliko presuda, strateške važnosti za Zapad, kojima se modeluju politički odnosi na Balkanu, koje su striktno kontrolisane i diktirane snagom moći. Indikativno je da su protiv oslobađajuće odluke glasala dvojica sudija iz zemalja EU, sa prostora na kome se sukob zbio, a za presudu trojica sudija iz dalekog ostatka svijeta. Konačno, Srbi moraju shvatiti, ne radi se ni o kakvoj zavjeri protiv Srba, već o dominantnom, globalnom tekućem političkom obrascu koji pokorava sve one koji se ne uklapaju u veliku sliku svijeta. Posljednja haška presuda je programirana i planirana odluka, kojoj na početku stoji takođe planirano rušenje Jugoslavije, a na kraju kažnjavanje onih koji su se tome najviše protivili: Srba. Sam naziv Haškog tribunala, "za bivšu Jugoslaviju" to rječito govori. U posljednjoj haškoj presudi nije sadržan samo cinizam međunarodne zajednice prema stradalim Srbima iz Hrvatske, već i određeni politički stav kojim je podržavana nezavisnost Hrvatske s početka devedesetih godina, od vodećih zemalja Zapada, prije svega SAD i Njemačke.
U opravdanim i ogorčenim reakcijama na presudu Suda u Hagu, sa srpske strane, poseže se za starim patriotskim mantrama, tipa, što smo uopšte sarađivali s Hagom, slali dokumente, privodili svoje heroje, vođe i političare, što nismo dali milione dolara da bismo kupili povoljnu presudu za sebe, i slične jadikovke. Ova dobronamjerna mišljenja, ali nažalost, slabo dokumentovana informacijama, zaboravljaju najprostiju stvar, da nikakve pare ili diplomatska akcija ne mogu spriječiti veliku silu da po svaku cijenu ostvaruje svoje geostrateške ciljeve i interese. Ako je u pitanju geopolitika i geostrategija, koja stoji iza ove odluke, a ja mislim da jeste, onda nikakav novac, pojačana diplomatija ili lobiranje srpske strane nisu mogli promijeniti tok davno donesene odluke. Najteža posljedica ovakve štetne odluke Haškog suda je učvršćivanje "mentaliteta žrtve" i kod Srba i kod Hrvata, što će voditi daljem udaljavanju njihovih društava jednog od drugog. Hrvati će se ovakvom presudom nekritički učvrstiti u kolektivnom stavu da su bili žrtva srpske agresije u proteklom ratu na prostoru Jugoslavije, bez ikakve krivice i odgovornosti za zločine nad Srbima, a Srbi, da su bili i ostali žrtve Haškog suda koji svu krivicu iz prošlosti svaljuje samo na jedan narod. Ostaje sada da se vidi, hoće li EU i njena nova članica Hrvatska biti na nivou svojih tek zaključenih pregovaračkih poglavlja 23 i 24, o pravosuđu i principima pravne države i procesuirati sve pojedinačne izvršioce zločina hrvatske vojske nad Srbima u operarciji "Oluja", detaljno dokumentovane u haškoj optužnici? Ostaje otvoreno moralno pitanje: Kako je moguće nositi se sa ovolikom količinom sudske i svake druge vrste nepravde prema jednom narodu i biti najmlađom članicom EU? U pravu je onaj esejista koji je napisao: "Rat se ne vodi ni zbog nafte, ni zbog lijepe Jelene, već zbog pogleda na svijet." U Hagu se brani pravo velikih sila da stalno budu u pravu.
(Autor je publicista)