Ovih dana digla se prava hajka, što medijska što ona procesno-pravna, na Branka Perića, sudiju Suda BiH. Kulminacija te hajke, rekao bih, bilo je obavještenje domaćih medija da je protiv sudije Perića pokrenut ne samo disciplinski postupak, nego i pretkrivični postupak po anonimnoj krivičnoj prijavi koja je protiv njega podnesena zato što je u jednom krivičnom predmetu imao izdvojeno neslažuće mišljenje i što je javnosti saopštio razloge zbog kojih je glasao da optuženo lice bude oslobođeno, a ne osuđeno za krivično djelo za koje je bilo optuženo, kako su smatrala ostala dva člana sudećeg vijeća.
Radi se o krivičnom predmetu protiv Fadila Novalića, nekadašnjeg premijera Federacije BiH. Dakle, u tom predmetu sudija Perić je, za razliku od svojih kolega članova vijeća, glasao da optuženi Novalić bude oslobođen od optužnice, te je napisao izdvojeno neslažuće mišljenje i javno ga saopštio.
Ubrzo zatim protiv sudije Perića digla se i kuka i motika, a javili su se čak i oni koji slove za ovdašnje "pravne eksperte", iznoseći lične stavove protiv Perića u kojima su redukcionistički navodili da je sudija Perić takvim postupkom navodno povrijedio Zakon o krivičnom postupku te, kad se "donese odluka većinom ili jednoglasno", da su navodno tada "sve sudije obavezne poštovati tu odluku" i da "nema više individualnih stavova".
Iznoseći ovakve tvrdnje njihovi kreatori ne znaju, ili neće da priznaju, dvije činjenice koje su od presudne važnosti da bi se shvatilo kako u ponašanju sudije Perića nema kršenja zakona.
Prva važna činjenica je da Zakon o krivičnom postupku (ZKP) nigdje, ni u jednom od svojih članova, nema odredaba kojima bi bilo propisano: "zabranjuje se da sudija ima izdvojeno mišljenje", odnosno "zabranjuje se da sudija svoje izdvojeno neslažuće mišljenje saopšti strankama u krivičnom postupku". Možemo po ko zna koliko puta pročitati ZKP, ali nijedan put nećemo naići na ovakve riječi i zabrane, a jedino takve riječi bi sa stanovišta pravne sigurnosti bile znak da je izdvojeno sudijsko mišljenje i njegovo dostavljanje strankama zabranjeno. U odsustvu takvih riječi u zakonu, svaki pokušaj izvođenja zaključka o navodnoj zabrani pisanja i saopštavanja izdvojenog sudijskog mišljenja kosi se sa elementarnim postulatima pravne sigurnosti (jasnost, određenost propisa) i može samo da služi arbitrarnom postupanju i progonu ljudi. Kada se sve ovo ima u vidu, jasno je zašto nijednim od domaćih zakona nije propisano, niti je moglo biti propisano da sudija čini disciplinski prekršaj, a kamoli krivično djelo, ako napiše izdvojeno neslažuće mišljenje i ako ga saopšti strankama, pa i na način na koji je to sudija Perić učinio u konkretnom slučaju.
Druga kardinalno važna činjenica je nešto što ovdje niko neće da kaže našoj javnosti, već se uporno ćuti o tome. Da bi se lakše razumjelo o čemo se radi, naročito od strane ljudi koji nisu pravnici, poslužiću se jednim primjerom. Zamislimo da smo umjesto krivične optužnice protiv Fadila Novalića u Sudu BiH imali građansku tužbu, recimo za naknadu štete, i da se tom tužbom od gospodina Novalića traži da tužiocu (npr. Federaciji BiH) nadoknadi materijalnu štetu u određenom novčanom iznosu. Zamislimo dalje da po takvoj tužbi sudi sudeće vijeće u istom personalnom sastavu, dakle i sa sudijom Perićem, u kojem mu je sudilo i u krivičnom predmetu. I najzad, zamislimo da i u tom građanskom predmetu dvoje sudija glasa da tuženi Novalić nadoknadi tužiocu štetu, a da sudija Perić i ovaj put ima neslažuće mišljenje, glasa da se tužba odbije i sve to saopšti strankama na isti način na koji je to učinio i u krivičnom predmetu.
Vjerovali ili ne, ali sudija Perić ne bi ni u tom slučaju učinio ništa nezakonito. Zašto? Pa jednostavno zato što se građanski sudski postupak vodi prema odredbama Zakona o parničnom postupku (ZPP), a ni taj zakon nijednom svojom odredbom ne zabranjuje sudijama da napišu svoje izdvojeno neslažuće mišljenje, te da ga saopšte i dostave strankama uz većinsku sudsku odluku. Svjestan sam da će mnogi čitaoci, a naročito oni koji zbog svoje ostrašćenosti prema sudiji Periću ne mogu da vide šumu, na ove moje tvrdnje reći da konfabuliram, te bi čak i mene zbog toga mogli podvrći hajci.
Za takve, a i za one kojima ova materija nije profesija, navešću primjer iz prakse VSTS-a BiH. Radi se o disciplinskom predmetu koji je u VSTS-u BiH vođen protiv mene prije tri-četiri godine zbog toga što sam u pet građanskih predmeta imao izdvojeno neslažuće mišljenje koje sam sa većinskom sudskom odlukom dostavljao strankama u svakom od tih slučajeva. Na kraju tog disciplinskog postupka VSTS je za svaki od navedenih pet slučajeva obustavio postupak protiv mene, što je praktično značilo da me je oslobodio od disciplinske optužbe. VSTS je oslobađajuću odluku u tih pet parničnih predmeta donio uz obrazloženje koje se, u bitnom, svodilo na to da me ne mogu oglasiti odgovornim jer ZPP ne zabranjuje sudijama da u građanskim predmetima, kada imaju izdvojeno neslažuće mišljenje, isto napišu i dostave strankama.
Međutim, u istom tom postupku oglasili su me odgovornim i izrekli mi javnu opomenu zato što sam u jednom krivičnom predmetu glasao da optuženi bude oslobođen od optužnice i to saopštio strankama. Badava sam ja u žalbenom postupku ukazivao najprije VSTS-u da je takva odluka klasičan vid diskriminacije među sudijama, jer je time poručeno da sudije u građanskim predmetima mogu, kao što i treba da mogu, javno saopštiti svoje izdvojeno neslažuće mišljenje strankama i neće odgovarati za to, dok je sudijama to isto zabranjeno u krivičnom postupku. VSTS na te moje žalbene navode nije odgovorio nijednom riječju, već je samo potvrdio odluku kojom me oslobađa za pet izdvojenih mišljenja u građanskom sudskom postupku, a oglašava odgovornim za izdvojeno mišljenje u krivičnom postupku.
S obzirom na te propuste VSTS-a, podnio sam apelaciju Ustavnom sudu BiH u kojoj sam ukazao da ovakav ishod disciplinskog postupka znači da sudije u BiH, osim onih koji postupaju u krivičnom postupku: 1. imaju pravo na slobodu misli i pravo na slobodu izražavanja mišljenja pa i u formi izdvojenog neslažućeg mišljenja koje nije tajna, nego se dostavlja strankama u predmetu i 2. sudije u građanskim predmetima kada napišu i strankama dostave svoje izdvojeno neslažuće mišljenje neće zbog toga disciplinski odgovarati, dok sudije u krivičnom postupku nemaju to isto pravo, a ako ga koriste, onda će disciplinski odgovarati. To je, napisah ja Ustavnom sudu u mojoj apelaciji, klasičan oblik diskriminacije zabranjene članom 14. Evropske konvencije o ljudskim pravima. Jer, tim članom 14. je propisano da se uživanje prava i sloboda predviđenih u toj konvenciji obezbjeđuje bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su ne samo pol, rasa i drugi osnovi, već, kako takođe stoji u članu 14. Konvencije, i po osnovu bilo kog drugog statusa. Vjerujem da se svaki razuman čovjek mora složiti s tim da ako u BiH sudiji, koji sudi u parničnom postupku, Zakonom o parničnom postupku nije zabranjeno da slobodno izrazi svoju misao u sudskom predmetu, pa i neslažuće mišljenje, te da ga dostavi strankama i da zbog toga neće disciplinski odgovarati, onda je disciplinsko gonjenje i kažnjavanje sudije koji to isto učini u krivičnom postupku klasičan vid diskriminacije zabranjene članom 14. Konvencije. Jer, i sudiji u parničnom postupku i sudiji u krivičnom postupku je u ovakvim slučajevima zajedničko da se koriste istim Konvencijskim pravima (na slobodu mišljenja - član 9. i slobodu izražavanja misli - član 10. Konvencije). Stoga uživanje tih prava i sloboda ne smije, samo zato što jedno lice ima status sudije u parničnom postupku, a drugo lice ima status sudije u krivičnom postupku, biti razlog da sudija u krivičnom postupku u BiH bude disciplinski gonjen i kažnjen zato što je napisao i strankama u krivičnom predmetu dostavio svoje izdvojeno neslažuće mišljenje u kojem je izrazio samo stručne misli zbog kojih se ne slaže sa većinskom sudskom odlukom, dok sudija u parničnom postupku u BiH sve to isto može da učini i on za isto takvo djelo neće biti disciplinski gonjen i kažnjen. Drugim riječima, ne smije biti diskriminacije po osnovu statusa sudije (da li su krivične ili parnične sudije), niti smije biti diskriminacije između sudija u zavisnosti od toga da li se radi o ostvarivanju navedenih ustavnih prava sudije u krivičnom, u odnosu na sudije u parničnom ili drugom sudskom postupku u BiH.
Znate li šta je Ustavni sud BiH uradio ovim povodom? Vjerovali ili ne, ali Ustavni sud u svojoj odluci od 5. oktobra 2021. nije uopšte ni naveo da sve ovo piše u mojoj apelaciji, a morao je navesti jer su to odlučni navodi o kojima se sud morao izjasniti. Prikrivši te ključne navode iz moje apelacije, Ustavni sud BiH je zatim nevješto i krajnje neprofesionalno izbjegao i da iznese svoju pravnu argumentaciju šta on misli o svemu tome, tj. kako jednoj vrsti sudija u istoj državi nije zabranjeno da iznesu svoje misli i da ih, kao izdvojeno neslažuće mišljenje, dostave strankama u sudskom postupku bez bojazni od progona, a drugoj vrsti sudija (onim krivičnim) to isto pravo je zabranjeno.
Ništa drugačiji nije ni Evropski sud za ljudska prava. Jer, zbog ovakvih propusta Ustavnog suda BiH uputio sam detaljnu predstavku tom sudu, ukazujući mu ne samo na diskriminaciju između sudija u BiH, zavisno od toga da li sude u građanskim ili krivičnim predmetima, već sam Evropskom sudu napisao u predstavci i da je Ustavni sud BiH u svojoj odluci najprije sakrio, ne iznijevši ih nijednom riječju, da sam mu u mojoj apelaciji ukazivao na navedenu diskriminaciju među sudijama, te da, nakon što je sakrio te moje navode, o njima nije dao bilo kakve svoje razloge. Na sve to Evropski sud za ljudska prava (po sudiji pojedincu, izvjesnom Karlu Ranconiju) mi je u predmetu broj 5817/22 dostavio odluku od 26. januara 2022. godine. Ta odluka se, vjerovali ili ne, sastoji od samo dvije rečenice koje glase: "The Court finds in the light of all material in its possession that the matters complained of do not disclose any appearance of violation of the rights and freedoms set out in the Convention or the Protocols thereto. Accordingly, these complaints are manifestly ill-founded within the meaning of Article 35§ 3(a)."
Što će reći, taj jedan sudija je rekao da je moja predstavka navodno neosnovana i da je on tako odlučio na osnovu materijala u njegovom posjedu. A koji materijal je to on imao u posjedu, šta je sadržaj tog materijala, kako ga je analizirao, te šta sam ja napisao u mojoj predstavci (a napisao sam isto što i u ovoj kolumni) i kako to nije diskriminacija u smislu člana 14. Evropske konvencije da sudije koje rade isti, sudijski posao u istoj državi, mogu saopštiti svoje mišljenje strankama i neće za to odgovarati ako su građanske sudije, dok će krivične sudije odgovarati ako učine to isto, o tome sudija Ranconi, pa još u ime Evropskog suda za ljudska prava, nije rekao nijednu riječ.
Da se vratim na sudiju Perića. Ne ulazim u to da li je on u svom izdvojenom mišljenju pravilno cijenio izvedene dokaze i da li je izvodio pravilne zaključke o tome kakvu sudsku odluku treba donijeti u predmetnom slučaju. Ostavljajući sve to po strani, ono što je u slučaju hajke na sudiju Perića bitno jeste da se svim sudijama u BiH moraju obezbijediti jednaka prava, jer svi su oni sudije. A ne da jedna grupa sudija, oni u građanskim predmetima, imaju slobodu misli i saopštavanja misli strankama bez straha od odgovornosti, dok druga grupa sudija ne mogu imati takva prava. Nažalost, imajući u vidu navedeno ponašanje VSTS-a, Ustavnog suda BiH i Evropskog suda za ljudska prava, sumnjam u mogućnost ostvarenja takve jednakosti. Štaviše, neće me iznenaditi da na osnovu ovog teksta, i naše sposobnosti da sve dobro izvrnemo u suprotnost, određeni moćni krugovi iz ovdašnjeg pravosuđa ubrzo izdejstvuju donošenje izmjena ZKP-a i ZPP-a kojima bi bilo propisano da se "svim sudijama zabranjuje da pišu i saopštavaju izdvojena mišljenja". Time će biti otvoren put u jednoumlje moćnika u pravosuđu, a tamo gdje svi misle isto, tu niko ne misli svojom glavom.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.