Kod nas postoji običaj da se s vremena na vrijeme organizuje lov na štetočinu.
U pitanju je uglavnom vuk, koji se vremenom toliko nakoti da se drzne da napada selo i da nam čini još veću štetu. I onda mi to trpimo i trpimo, sve dok ne prekardaši. Tada se zajednica - selo okupi, mobiliše i krene po šumama da rješava problem. Ozbiljni i pripiti lovci uglavnom u tom naletu, u toj hajci, ustrijele sve što im naiđe pod ruku, stradaju vukovi, ali stradaju i divlje svinje i srne i vjeverice, a nekad i koji lovac nastrada zbog ljudskog faktora. Naravno.
U svakom slučaju, zajednica trpi problem i posljedice istog toliko dugo dok ne pređe svaku mjeru, ili, iskreno govoreći, dok neko ne vidi priliku u toj nevolji. Tada se reaguje na način koji često obiluje naglim i revolucionarnim rješenjima. Takvo rješenje nema elemente samoodrživog zato što zajednica ne vrši kontinuiran rad na uspostavljanju sistema, već se kampanjski rade neefikasne radnje u smislu ciklične Hajke i u smislu personalizovanja problema. Jer kriv je - vuk, a spasiće nas - Luka lovac. To je jedan očit primjer simplifikacije. Rješenje nije u sistemu i u kontroli pojave vuka, već je rješenje u preciznom oku i mirnoj ruci Luke. Tako da budućnost zavisi od jednog, izolovanog, pojedinca.
Jedan od simptoma bolesnog društva i znak slabosti istog leži upravo u cikličnim hajkama na vukove, vještice i ostale neprijatelje razvoja. Te hajke su odgovor na ciklične krize koje su nam još u SFRJ postale normalna društvena pojava. Mnogi će se usaglasiti da je direktna veza sa krizom bio proces zaduživanja u SFRJ. Po ostvarivanju uslova dobija se međunarodni kredit te se pozajmljena sredstva koriste u osnaživanju državnog aparata, što u svakodnevnom uzroku znači da svako nekog svoga zaposli u državnu službu. Tako nagomilan broj radnika dočeka dan kada su se pozajmljeni krediti izgrickali i potrošili. Dolazi do ozbiljnog niza problema. Oni se rješavaju na stari način - naglim rezovima sa ciljem uspostavljanja balansa u tom društvenom sistemu. Nagli rezovi poprimaju elemente hajke. Imamo lovca i imamo vuka. Lovac je, naravno, maršal, a vuk je mijenjao dlake, ali ćud nikad. Jednom je vuk bio drug Milovan, jednom drug Leka, jednom neko treći. I tako do novog kredita, do nove runde.
Da je metod rješavanja problema društva preživio i nadživio tvorce, vidimo u zadnjim mjesecima kada smo svjedoci hajke na korupciju. Prije je bila hajka protiv organizovanog kriminala. Nekad će možda doći i hajka na obrazovanje pa ćemo svi morati da idemo neka tri mjeseca na doškolovavanje.
Opet imamo situaciju da istraživanje javnog mjenja pokazuje da je korupcija vodeći problem u društvu (znači, nakotilo se) pa onda se iskazuje politička volja da se riješi taj nagomilani problem. Tada kreće medijska artiljerijska priprema po pozicijama onih koje sumljiče, da bi bio izdvojen onaj koji će biti glavna meta sve u cilju - personalizacije i davanja imena hajci.
U ovom mehanizmu imamo više nedoumica. Prvo, zašto je neophodan prvi korak izkazivanje političke volje? Nemamo, valjda, ambiciju da se vratimo u vrijeme kada su partije hapsile i presuđivale? Očigledno je posrijedi očekivanje da političke partije proglase lov otvorenim. Drugo, mi imamo sistem koji je osposobljen i ljude koji primaju platu da se svakodnevno bore protiv problema kao što je, recimo, korupcija. Zašto se to ne radi na dnevnom nivou? Zašto treba da proglasimo godinu borbe protiv korupcije? Gdje se to javlja problem u sistemu odlučivanja ili u sistemu rješavanja problema? Gdje je odgovornost onih koji su plaćeni da se bore sa problemom, kako su oni to radili kada je problem eskalirao? Treće, ako ozbiljno planiramo, a planiramo, ako imamo zakone, a imamo, i ako pravimo ozbiljan sistem, a pravimo, onda ne smijemo upasti u zamku i iluziju da ćemo problem riješiti hajkom od nekoliko mjeseci tako što će političari u ulozi lovca pokazati ambiciju da nekoliko pojedinaca mimo bilo kakvih procedura proglase vukovima.
Jedan od simptoma bolesnog društva i znak slabosti istog, leži upravo u cikličnim hajkama na vukove, vještice i ostale neprijatelje razvoja
Kada bismo upali u tu zamku, onda bismo pokazali da naši građani mogu da očekuju da budu optuženi iz političkih motiva, da ne želimo institucionalni odgovor i rješenje i da nas ne zanimaju procedure. Tada hodamo po tankoj ivici gdje preko noći možemo završiti kao nedemokratsko društvo. I društvo koje nema ideala, koje ne teži ka pravdi, jer Hajka nije model u kojem se dostiže pravda već je demagoška metoda kojom se društveni problem svali na pleća dvojice-trojice krivih ili ne, pojedinaca ili organizacija. Tada se svi problemi i drugi učesnici očiste i operu i njihova nedjela se prišiju optuženim. Tako se hajka personalizuje imenom i prezimom, a da se nikad ne pronađe spisak saučesnika, već jedno žrtveno jagnje. Nikad se ne provjerava opravdanost i ispravnost sistema - već je uvijek pojedinac kriv. Tako se mehanizam koji je doveo do krivičnog djela ne dodiruje već se ganja pojedinac. Sve to prati ogroman javni pritisak te se u tim uslovima lako presudi ljudima. I onda često ide povika za vukom, dok lisica meso nosi.
Ne smijemo dozvoliti da nas zavedu laka i jednostavna rješenja, jer ona neće obuhvatiti problem u cjelosti. Taj problem, kao što je korupcija, nije nastao za dan i neće se ni riješiti za dan. Nemam ambiciju da branim one koje su činili krivično djelo, već da pokušam da kritičkim sagledam način na koji često rješavamo probleme u društvu. A način hajke je katastrofalan za razvoj društva, jer je davno prevaziđeno spaljivanje vještica i to kod društva poprima jezive oblike. Tako dolazimo do ohrabrivanja komunizma, nasilja, udbaških saradnika i metoda, mržnje prema inicijativi i napretku, netrpeljivosti prema bogatijima, uniformizaciji društva, što za rezultat ima da se vraćamo siromaštvu. Hajka ne mijenja i ne razara modus operandi koji je doveo do problema, već kozmetički prikazuje "borbu". Tako model ostaje nerazmontiran i nastavlja da postoji. Hajka je bacanje prašine u oči i to je iz godine u godinu iz ciklusa u ciklus.
Rješenje leži u tome da budu finansirani projekti, metode i rješenja koja su se pokazala kao najbolji u praksi borbe protiv korupcije. Jer osnovni princip je da se plaća ono što daje uspjeh. Na taj način se u društvu pravi prelaz. Ustupa se mjesto evolutivnom procesu. Jer društva su kao organizmi. Treba da izbjegavamo šokove i nagla rješenja, jer su nas ista mnogo koštala u prošlosti i jer su djelovale i djeluju destruktivno na naše društvo.