U Ukrajini je na pomolu građanski rat između Rusa i Ukrajinaca, a možda i rat Rusije i Ukrajine. Najviše štete od tog rata imaće dva bratska slovenska naroda Rusi i Ukrajinci i dvije susjedne države, a najveću "geopolitičku prednost" imaće Zapad, pod uslovom da on ne preraste u regionalni i širi međunarodni konflikt. Zato treba sve učiniti da do rata ne dođe.
U svijetu postoje realne snage koje prizivaju rat Ukrajine i Rusije, dvije najveće slovenske i evropske zemlje, od planova ekonomskog iscrpljivanja Rusije, do različitih geopolitičkih koncepata stvaranja malih država i "mnogodržavlja", tako omiljenog nekim geopolitičkim školama na Zapadu.
Neki geopolitički obrasci opstaju u međunarodnim odnosima uprkos promjenama i protoku vremena. Agresivni oblik jednostranog geopolitičkog intervencionizma u međunarodne odnose uvele su SAD početkom dvadesetog vijeka.
SAD su vojnim intervencijama zaposjele pomorsku bazu Gvantanamo od Kube i drže je i danas, otele Tajvan od Kine, osvojile Filipine, Karibe, stvorile su državu Panamu tako što su pomogle gerilski pokret u suverenoj državi i odvojile dio teritorije da bi izgradile Panamski kanal u svom geostrateškom i nacionalnom interesu.
Jedna od istorijskih odlika hladnog rata su podijeljene ili duple države. U to doba imali smo dvije Njemačke, dvije Koreje, dva Vijetnama, dvije Kine, dva Jemena itd. Postoji opasnost da ista sudbina zadesi i Ukrajinu. SSSR je svoje susjedstvo držao u satelitskoj pokornosti primjenjujući "teoriju ograničenog suvereniteta" Leonida Brežnjeva.
Iz toga su proizašle vojne intervencije SSSR u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. godine. SAD se sve vrijeme od pada Berlinskog zida ponašaju kao pobjednici hladnog rata. SAD su u ime ljudskih prava pogazile suverenost mnogih država širom svijeta.
Svojim unilateralnim djelovanjem, od kada su raspadom SSSR postali jedina svjetska supersila, SAD su u dvadeset godina vojnim intervencijama u Iraku, SR Jugoslaviji, Avganistanu, Libiji, kao i stavovima u vezi s priznanjem Kosova, sukobima u Siriji i Egiptu obesmislile tri najvažnija pojma međunarodnog pravnog poretka: međunarodno pravo, demokratiju kao političku vrijednost i međunarodnu zajednicu kao organizovani skup država.
Ti pojmovi sada glase: Međunarodno pravo je sve ono što predstavlja aktualni interes SAD.
Demokratija je priznanje legitimiteta onom političkom subjektu koji podržava Amerika. Međunarodna zajednica je privremena koalicija oko SAD o nekom međunarodnom pitanju.
Ukrajina je NATO-u važna jer je ona karika u lancu opkoljavanja Rusije, dolazak na njene granice omogućava kontrolu ruske državne teritorije. Blizina NATO-a u Ukrajini obesmišljava i čini nepraktičnom rusku nuklearnu i raketnu odbranu po strateškoj dubini. Rusija se nema kuda povući nazad i zato mora čvrsto stajati na odbacivanju NATO-a od Ukrajine i Rusije.
Radikalni krugovi u SAD guraju Evropu u konfrontaciju sa Rusijom oko Ukrajine, čime NATO instališu kao jedinu odbrambenu snagu i sidro kojim drže Evropu, dok s druge strane odbacuju i izguravaju Rusiju iz Evrope u Aziju, sprečavajući stvaranje one ideje francuskog generala Šarla de Gola o "totalnoj Evropi", od Atlantika do Urala, koja bi bila sposobna da odlučuje o svojoj sudbini bez pretjeranog miješanja Amerike. Njegova ideja snažne Evrope počivala je na saradnji Francuske, Njemačke i Rusije.
Stvara li se u Ukrajini novi "Berlinski zid" u Evropi i prema Rusiji? Sukob u Ukrajini je duboko protiv Evrope, kao jedinstvenog geopolitičkog i ekonomskog entiteta.
Za vrijeme hladnog rata, SSSR i Zapad su igrali na "velikoj šahovskoj tabli" neku vrstu "geopolitičkog šaha', potez za potez, SAD uzmu Tajvan, SSSR vrati na Koreji, SAD skoče na Vijetnam, Rusi vrate na Kubi, Amerikanci uzmu Čile, Rusi vrate u Avganistanu itd.
Poslije 11. septembra 2001. godine američki predsjednik Džordž Buš Mlađi je legalizovao doktrinu "preventivnog rata" protiv neposlušnih zemalja, a širenje NATO-a pretvorio u vojnu opsadu drugih država. Posljedica toga je povratak na "geometriju sile": SAD priznaju nezavisno Kosovo, Rusija prizna Osetiju i Južnu Abhaziju. SAD napadnu Libiju, Rusi se učvrste u Uzbekistanu, SAD otvore Siriju, Rusi pamte pa vrate itd. Zapad pravi kalkulacije sa Ukrajinom, a Rusi uzmu Krim.
Nasrtljivost Zapada da instaliraju antiraketni štit u Poljskoj i Rumuniji ili Turskoj mijenja prioritete ruskog spoljnopolitičkog odgovora. Prosto kao geopolitika. Na početku 21. vijeka globalne međunarodne odnose, prema geopolitikologu Gearadu Toalu, karakterišu "transformacija SAD u 'supersilu lupeža' u svjetskim poslovima", uspon Rusije i "povratak geopolitike", kao i neki oblik "postsovjetske nostalgije".
U međunarodnim odnosima odavno je poznato da nije lagodno biti susjed velike sile. Dobar primjer u prošlosti dao nam je Meksiko, prvi sudjed SAD. Porfirio Dijaz, predsjednik Meksika, izrekao je čuvene riječi koje najbolje oslikavaju taj odnos: "Jadni Meksiko, Bog tako daleko, a Amerika tako blizu."
Slično je posvjedočio i predsjednik Gruzije Mihail Sakašvili nakon petodnevnog rata sa Rusijom 2013. godine: "Treba priznati da se Vladimir Putin prema nama odnosi s uvažavanjem. Smatra nas neprijateljima."
Bivši finski predsjednik Urho Kekonen dao je opšti savjet za takve prilike, koji glasi: "Ne tražite prijatelje tako daleko, a neprijatelje tako blizu."
Meni je samorazumljivo da su ti susjedi najveći neprijatelji i najbolji prijatelji. Sa njima si vezan u čvor geografije, slijepog djelovanja sile prostora, kao u bermudskom trouglu. Sa njima dijeliš svu tragičnu istoriju, prošlost, sadašnjost, a dijelićeš i budućnost.
Za Rusiju je Ukrajina važna iz geostrateških, vojno-političkih, bezbjednosnih i ekonomskih razloga, i zato je ova borba sa SAD i EU čista politika moći, klasični odnos između velikih sila. U pitanju su geostrateški i geopolitički interesi. Velike sile djeluju po inerciji geopolitike, a ne međunarodnog prava.
Zapad treba da prestane da pritiska Ukrajinu da se opredjeljuje nasuprot ruskim strateškim nacionalnim i ekonomskim interesima. Ukrajina je talac novog klinča Zapada i Rusije. Ili mora prihvatiti status tampon zone kao trajno obilježje svoje državne pozicije, ili će prihvatiti realnost da u susjedstvu ima Rusiju, respektabilnu silu sa svojim interesima, a ne neku tek običnu stranu zemlju.
Rusija želi da spriječi ulazak Ukrajine u NATO, a možda i EU. Ako se nastavi pritisak na Rusiju na ovaj način, Rusija će oko sebe napraviti pojas zamrznutih konflikata, od Osetije, Abhazije, Krima, Pridnjestrovlja, kako bi se odbranila i zaštitila.
Hladni rat je bio opasna, ali obostrano kontrolisana kockarska igra velikih sila, koja je obezbjeđivala održanje ravnoteža snaga. Za vrijeme hladnog rata dva bloka su posredno ratovala daleko od svojih granica, a danas se sukobi vode na granicama Rusije. Govori li nam to nešto?
Pod kapom nebeskom je opasan geopolitički haos. Rusija se ne smije upustiti u vojnu avanturu teritorijalnog komadanja Ukrajine, jer bi time izgubila moralni prestiž koji je stekla posljednjih godina svojim odnosom prema svjetskim kriznim pitanjima. Svoj uticaj Rusija treba iskoristiti da stanovnici na istoku Ukrajine formulišu svoje političke zahtjeve vlastima u Kijevu.
S druge strane, vojna akcija ukrajinskih snaga na pobunjene istočne proruske provincije lako može dovesti do trajne podjele Ukrajine. U suprotnom, ako se pređe tačka preko koje nema povratka, rat će biti nezaustavljiv, a posljedice katastrofalne.
Tada od Ukrajine može ostati samo okrajina, a Rusija može biti ozbiljno iznutra i međunarodno destabilizovana, jer bi se na frontu protiv Rusije okupili brojni bjelosvjetski lešinari. Samo čvrst sporazum Ukrajine, Rusije, EU i SAD može spriječiti novi rat u Evropi, privremeno zamrznuti konflikt i obezbijediti potreban mir.