Puštanjem u pogon tvornice za preradu primarnog aluminija FEAL d.o.o. Mostar, napravljen je prvi korak ka stvaranju "aluminijske doline" u Hercegovini. Ovaj vizionarski projekat zamislio je Mijo Brajković, generalni direktor "Aluminija" d.d. Mostar i čovjek koji je pokazao kako se i u BiH može pokrenuti biznis s kojim je moguće biti konkurentan na svjetskom tržištu.
Realizacija projekta `Hercegovina - aluminijska dolina` podrazumijeva na desetine malih tvornica koje bi prerađivale primarni aluminij. Iz `Aluminija` su više puta istakli kako je to šansa za BiH i za cijelu regiju, `jer je aluminij metal budućnosti`. Brajković zagovara osnivanje konzorcija na području Dalmacije i Hercegovine, koji bi bio vrlo kvalitetno rješenje kako za njegovu tvrtku tako i za, primjerice, šibenski TLM. Osim njih, konzorcij bi trebali činiti Luka Ploče, širokobriješki `Feal` i druge tvrtke povezane s aluminijskom industrijom. Velika je šansa da cijeli ovaj prostor postane prepoznatljiva aluminijska dolina.
Naime, `Aluminij` Mostar, s godišnjim izvozom od 240 milijuna eura, šibenski TLM sa svojim prerađivačkim kapacitetima, koji će uz dodatna ulaganja još rasti, i Luka Ploče, koja već sada 60 posto svoga prometa obavlja za `Aluminij`, golemi su gospodarski potencijal. U teoriji projekat `Hercegovine - aluminijske doline` izgleda vrlo lako ostvariv. No, preduvjet da Hercegovina uistinu i postane `aluminijska dolina` je proširenje proizvodnje `Aluminija` Mostar izgradnjom nove elektrolize. Tu nastaju problemi. Mostarski `Aluminij` plaća jednu od najvećih cijena električne energije među proizvođačima ovoga metala na svijetu. Istovremeno elektroprivrede, odnosno DERK i FERK, kao regulatorna tijela, na taj način omogućavaju građanima BiH nižu cijenu struje. No, nije li to zapravo `medvjeđa usluga` svima nama? Zamislimo anketno pitanje: `Što biste više željeli - da vam je iznos računa za struju veći, ali da imate dobro plaćeno radno mjesto, ili da ne radite i da vam je struja vrlo jeftina`. Odgovor je jasan.
Država u ovom slučaju sprečava razvoj proizvodnje. Proizvodni giganti nikako ne smiju biti socijalne institucije preko kojih će se ublažavati teško socijalno stanje u BiH. Država mora stimulirati razvoj, a ne ga sprečavati. Jedan od razloga visoke cijene struje za bh. industriju je i u činjenici da `Hrvatska elektroprivreda` (HEP) kupuje struju u BiH po jednoj, a onda je nama prodaje po drugoj, znatno višoj cijeni. Do sada nitko nije dao objašnjenje ovoga `fenomena`. U elektroprivredama, naposljetku, postoji i nedostatak ekonomske politike koja se mora opredijeliti koji su joj strateški pravci i proizvodi koje mora razvijati.
Čini se kako se cijela priča (kao i obično) svodi na politiku i niske osobne interese političara. Elektroprivrede su, za sada, u državnom vlasništvu - to znači da vladajuće političke strukture imaju u njima svoje prste. Do sada država je malo toga uradila da stvori pogodnu klimu za strane ulagače, ali i za domaće biznismene.
Ipak, primjer `Aluminija`, ali i ostalih bh. poduzetnika, pokazuje kako se unatoč nesređenoj političkoj situaciji u BiH može pokrenuti uspješan posao. No, da bi naša zemlja uistinu `stala na noge`, nužna je politička volja i vizija koja će od BiH napraviti pogodno mjesto za ulaganje, a time i življenje. Bez jasne državne strategije razvoja teško da bh. društvo može napredovati.