U dvadesetom vijeku jedna od najznačajnijih ličnosti našeg književnog, javnog i političkog života bio je poznati književnik Miroslav Krleža. Svojim izuzetnim književnim ostvarenjima, svojom obimnom esejistikom i pogotovo svojim leksikografskim radom on je gotovo šezdeset godina dominirao duhovnom scenom dobrog djela jugoslovenskog društva.
Pisac ovih redova imao je priliku, a i čast da više godina usko sarađuje sa tim velikanom književne i kulturne misli, radeći kao glavni i odgovorni urednik redakcije Enciklopedije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu. Sarađujući sa Krležom, često sam imao priliku da raspetljam takozvani naš jugoslavenski nacionalno-politički i kulturni čvor. Oba smo stajali na stajalištu da smo mi toliko bliski međusobno i da nas geografija, historija, kultura i jezik, a pogotovo neprijatelji s kojima smo se suočavali kroz historiju, apsolutno upućuju jedne na druge. Neka vrsta zajedništva je morala da bude pronađena i Krleža je insistirao na tome da se ona uporno traži, naglašavajući svagda da ona ne može da se izvede iz naših mitologija ili kulturnih ili historijskih laži, kako je on to imao običaj da kaže.
On sam izdao je jedan polemički opus pod naslovom "Hrvatska književna laž", obračunavajući se u tom opusu sa nacionalističkim uskogrudim konceptima u hrvatskoj književnosti. Pored toga, on je, takođe, govorio o dva mitološka kompleksa koji dominiraju našom historijskom sviješću. Jedan je nazivao kosovskim mitom iz kojeg se derevira ideja obnove Dušanovog carstva, a drugi je nazvao mitom o hiljadugodišnjoj hrvatskoj kulturi, koji po premisama i sadržini treba Hrvatima da osigura dominirajuću duhovnu, kulturnu i na kraju političku ulogu na tom prostoru, jer da su oni po tom mitu nosioci zapadne kulture koja ima budućnost, a mi ostali predstavljamo relikte stranih kultura grčko-ruske ortodoksije ili pak islama. Kad se ovaj kompleks posmatra u svjetlu savremenih retorika našeg političkog i kulturnog miljea, može se lahko primijetiti koliko je mnogo recidiva tih mitologija u današnjoj našoj politici. Pisac ovih redova ne misli raspravljati ovo složeno pitanje, ali želi ukazati na vrlo jasne recidive ovakvog načina mišljenja u nekim institucijama našeg političkog sistema i u praksi nekih država.
U fokus našeg interesa dolazi pitanje dvojnog državno-pravnog i ustavno-pravnog položaja bosanskih Hrvata. Po sadašnjim zakonima koji vladaju u Hrvatskoj, a koje je Bosna i Hercegovina jednostavno akceptirala kao logične i normalne, građani Bosne i Hercegovine koji su hrvatske nacionalnosti imaju pravo i aktivno da učestvuju u osnovnim ustavno-pravnim radnjama koje izražavaju suverenost, a to je u izboru Sabora i Predsjednika Republike Hrvatske. Ova praksa je djelimično primjenjivana u nekim slučajevima, ali samo u situacijama kada su građani određene nacionalnosti koji žive na teritoriji druge države u tu državu emigrirali i istovremeno zadržali svoj nacionalni identitet i status državljana svoje originalne države. Međutim, to nije slučaj sa bosanskim Hrvatima, jer oni nisu u Bosnu došli iz Hrvatske, nisu emigrirali u Bosnu, nego su staro bosansko stanovništvo u historijskim dokumentima poznato pod imenom Bošnjani, a kasnije bosanski katolici, odnosno Bošnjaci katoličke vjere. Hrvatski nacionalni identitet oni su prihvatili u okviru evolucije Ilirskog općeslavenskog pokreta, koji je u Hrvatskoj bio transformiran u hrvatski nacionalni pokret. Može se reći da su oni sebi izabrali hrvatski nacionalni identitet ostajući i dalje bosanski katolici i bosanski Hrvati, te da sva državna prava i suverenost oni vuku iz te činjenice. Ako bi bilo obratno kako neki hrvatski političari tvrde (Hebrang), te ako bi bila istina da su oni raseljeni Hrvati, onda oni ne bi mogli polagati pravo na konstitutivnost u Bosni i Hercegovini, jer to pravo kao doseljeno stanovništvo ne bi mogli imati, barem po sadašnjim uzusima.
Činjenica da je njima Tuđman dao takav status i prava samo je dio i oblik njegove politike penetracije u Bosnu i pokušaja inkorporacije dijelova bosanske teritorije u Hrvatsku i to putem unifikacije ustavno-pravnog položaja i prava bosanskih Hrvata u Hrvatskoj. Istina, tu nedostaje reciprocitet, a to je da Hrvati iz Hrvatske nemaju ista prava u Bosni kao što bosanski Hrvati imaju u Hrvatskoj. U svakom slučaju je na prvi pogled vidljivo da se tu radi o jednom ustavno-pravnom i političkom apsurdu. Da je to politička manipulacija s Hrvatima od strane Tuđmanove stranke i da to nema budućnost u jednoj demokratskoj Hrvatskoj niti u demokratskoj Bosni i Hercegovini.
U tom pogledu potpuno pravo imaju i Mesić i Josipović kada ukazuju na nelogičnost ovog statusa bosanskih Hrvata u hrvatskoj državi i ove prakse uopće. Što se Bosne i Hercegovine tiče, treba naglasiti da je to apsolutno negativno za državno-pravnu stabilnost i političku ravnopravnost njenih građana. Tako se u odnosu na jednoglave Bošnjake, Srbe, ostale i sve one koji žive u Bosni, Hrvati javljaju kao dvoglava aždaha slično dvoglavom Arapinu iz naše narodne poezije i ovo stanje je jedan od apsurda naše novije historije koje treba dokinuti.