Od poslednje kolumne padoše i pitanja da li sam napravila neki dogovor sa Onim Koji Se Jedino Pita, jer ga nisam pomenula. Prvo, ne bih čoveku da pristajem na kolektivnu muku podsećanjem da smo za vreme njegovog prvog mandata dobili supervizora za Brčko, a sada supervizora za Srebrenicu (i Bratunac).
Kako kod nas obično kažu da kud dva, tu i treći put, postavlja se pitanje šta je sledeće za superviziju. Drugo, kako bi bilo da ti `odvažni` kažu nešto i sami, odnosno postave bar pitanje, umesto što mene podržavaju i što bi, da im se dozvoli, izveli i ono tapšanje po ramenu, tj. gornjem delu leđa. Tapšanje po donjem delu leđa izvode, kad im se dozvoli, na saradnicama ili sapatnicama time iskazujući svoj stav o tome šta kod njih najviše cene.
Usput, znam dobro da i Onog Koji Se Jedino Pita tapšu po ramenu, gledaju ga zaljubljeno, iščekuju mrvice, jer im je majstorski uvalio istu onu priču koju su oni besomučno crpeli godinama, dok je ON bio demokrata i nenacionalista i za Sarajevo i za strance, a za tadašnje vladajuće `crveni` ili, što je još gore, neobojeni. Pošto je došlo do kolektivnog odsustva sećanja, samo želim da izvršim malo podsećanja na one godine kad su nas vladajući plašili dolaskom na vlast Onog Koji Se Jedino Pita jer bi tada, kako su nas upozoravali, nestalo Republike Srpske, a svi bi živeli multikulturno i multikonfesionalno. Vladar vaskolike opozicije je one na vlasti nazivao nacionalistima, optuživao ih da zatvaraju Republiku i državu u izolaciju, a sve to začinjavao sa epitetima kojima, ipak, nije mesto ovde. E, sada, dragi moji stranci i domaći, što ste tražili, to ste i dobili.
Da Ga pitate o ekonomiji ili, ne daj bože, tenderima i da li ih ima, nadglasa vas i lično i medijski najavama velikih para i investicija koje samo što nisu stigle. Ili vas propita putem Specijalnog (i paralelnog) tužilaštva o nekim tamo dilovima, saglasnostima, ugovorima, a bez obzira kako sročen izveštaj Komisije za privatizaciju, uvek se vrati na njeno postojanje. To što se vi ne sećate da je model ovakve privatizacije usvojen u Njegovo vreme, a započet u glavama onih koji su sada najglasniji kritičari ove i ovakve privatizacije, to nikom ništa.
Takođe, zakoni o privatizaciji bankarskog sektora, privatizacionim investicionim fondovima, te započet onakav tender za privatizaciju drvoprerađivačkog sektora u Krajini, stvari su koje su nam ostale iza prve vlade Onog Koji Se Jedino Pita. Svako ima pravo na popravni ili drugu šansu, pa tako i Onaj Koji Se Jedino Pita. Ali, iza Njega se vešto kriju i Njegovim leđima štite i oni koji su sve te procese do apsurda doveli. Znaju da će podeliti privilegije kada sve ide dobro, a fakturu za ono što ne valja samo će propustiti do Njega. Posledice i prve, i druge, i svih ostalih šansi i popravnih ispita kolektivno snosimo.
Onaj Koji Se Jedino Pita najavio je i preispitivanje svih prenetih nadležnosti na državni nivo. Tu sam sada kao guska u ovoj magli koja nam se prodaje, jer najviše nadležnosti preneto je upravo u vreme premijerovanja (dva mandata) nezaobilaznog faktora ovako stabilne koalicije, da ne kažem ozbiljne veze. Čisto uzdrhtim na pomisao o eventualnoj nestabilnosti tako čvrste veze ako se u diskusiji dođe do toga kako su potpisivani razni sporazumi, saglasnosti i slično, a bez promene Ustava i uz veliku javnu zahvalnost za saradnju bivšeg predsedavajućeg Saveta ministara.
Možda ispliva i činjenica da je dobra polovina činioca stabilne koalicije i tada i sada bila bliža Onom Koji Se Jedino Pita nego ikada svom partijskom šefu. Elem, nastaviću da javno iznosim svoje stavove kad god mi to omoguće, ali napominjući da je Onaj Koji Se Jedino Pita predriblao od gola do gola i međunarodne i domaće, pa mu je u dubini šesnaesterca bivši predsednik svih predsednika zažmurio i raširio noge da probaci loptu i tako postane novi predsednik svih predsednika, uz neizbežno proigravanje do gola sadodavačima u vidu činioca stabilne koalicije.
Bravo, Majstore! Jeste da je bilo malo ofsajda, ali međunarodne sudije su priznale gol, omogućile da u uzvratnoj utakmici u oktobru vođstvo bude povećano, a više stotina hiljada oduševljene publike gromoglasnim aplauzom pozdravilo je rezultat u finalu. Transferi su imali svoju cenu, pa su nove nade pobedničkog tima naplatile što u kešu, što u naturi, odnosno pozicijama. Čime i kako je naplatio onaj koji je tako nesebično raširio noge i propustio loptu za pobednički gol kapitenu protivničke ekipe, gledaćemo u narednom periodu. Valjda nam tu neće zakazati kolektivna inteligencija i sećanje. Jedino može da zakaže sećanje svedoku i garantu tog dogovora, odnosno delegatu na toj kao utakmici, s obzirom na to da je u poodmaklom dobu.
Sve ovo, iako naizgled nema veze sa privrednim pulsom, dužna sam da kažem onima koji imaju strpljenja da čitaju ove tekstove, jer ja možda jesam politička guska, kako bi neki voleli da me nazovu, ali umem nekako da razlikujem maglu kao atmosfersku pojavu od magle koja se na terenu pušta u vidu dimnih bombi. Da je Onaj Koji Se Jedino Pita nadigrao mnoge, činjenica je i o tome neka se malo zapitaju i oni koji sebe zovu državnicima, iskusnim političarima ili faktorima političke stabilnosti.
O međunarodnim ekspertima da ne govorim! Činjenica jeste i da je Onaj Koji Se Jedino Pita već iskazao tendenciju da preuči, što bi narod rekao, pa već kvalifikuje argumente ili činjenice koje stoje nasuprot njegovom vizionarstvu (kako vole da njegove stavove krste zaljubljenici Njegovog Lika i Dela) kao `pravo na mišljenje`.
Rečenica `Ona (ili on) ima pravo na svoje mišljenje` je uobičajena igra da se pažnja skrene sa predmeta diskusije na opšte pravo na mišljenje. Da imam pravo na svoje mišljenje, kao i svako ljudsko biće, potpuno je jasno i ne znam zašto bi iko trebalo posebno da me nagrađuje tim pravom ili tu činjenicu naglašava. Isticanje prava na mišljenje u nekoj argumentovanoj diskusiji je prva od mnogih zamki koja, umesto uzbrdo, bilo kojeg vođu može da odvede nizbrdo. Znak je da se ne slušaju drugi argumenti, stavovi, pogledi čak i kad su izrečeni u najboljoj nameri, a to pokazuje ono naličje sadržano u već čuvenoj `Ko ne misli kao mi, protiv je nas i dobrobiti naroda`. Jer, ovde pozicija vlasti znači i monopol na dobre namere i želje za dobrobit svekolikog naroda. Put od gola do gola može završiti i kao autogol ako bekovi propuste da odrade svoj deo posla, a ceo napadački i vezni red usmeri loptu ka samo jednom igraču.
Pri tome uopšte ne navijam da se golgeter saplete o svoje noge i ubaci loptu u svoju mrežu. Naprotiv. Znam šta je i ko je za sada na klupi za rezervne igrače, odnosno upravo oni koji bi mene da tapšu po ramenu, a sami mudro ćute i ne zameraju se. Još im ne vidim ni namere da formiraju svoju ekipu koja će na terenu junački da podeli megdan. Mrka nam kapa svima ako se uzdaju u međunarodne sudije koji sada ne znaju čime da opravdaju to što nisu ozbiljno shvatili ili na vreme uočili moguće posledice stalnog ispoljavanja animoziteta Onog Sa Grčem Na Licu. Pored njega mi Onaj Koji Se Jedino Pita ponekad deluje kao Trnoružica.
Da li će autogol za glavnog golgetera biti i nova vlast u Srbiji, brzo ćemo videti. Privredno i svakako se Republika Srpska u zadnje vreme više vezuje sa nekad majkom, a nekad maćehom Srbijom. U momentu dok pišem ove redove, Tomislav Nikolić je predsednik Skupštine Srbije, a kada ovaj članak osvane u novinama, predsednik Tadić bi trebalo da poveri mandat za sastav nove vlade Srbije. Ukoliko nova vlada bude sastavljena od radikala, Koštuničinih demokrata i sledbenika Velje Ilića, kako će Naš Golgeter opravdati pred međunarodnim sudijama tesnu privrednu saradnju sa radikalskim elementima nove vlasti u Srbiji? I hoće li je uopšte biti? Hoćemo li dobijati opet ko po prstima, a ko po leđima?
O ubojitom oružju i neiscrpnoj municiji za Onog Sa Grčem Na Licu da ne govorim! Ma, sine, neće postojati sredstvo da mu se taj grč ikad više skine s lica, pa će i pisanja štampe o navodnoj umešanosti u šverc oružjem, i to nakon ratnih olimpijskih igara u BiH, samo ojačati njegovu `brigu` za našu budućnost i kolekciju epiteta kojima nas kolektivno daruje. Presešće nam i majčino, a kamoli tek ovo mleko u proizvodnji Milan Beko! Kako stvari stoje, sastavni deo svakog poslovnog ugovora sa predstavnicima poslovnog sektora Srbije moraće da bude i uverenje da niko ni u trećem kolenu nije bio ni socijalista, ni radikal. Da ne govorim da mi srce ubrzano radi na pomisao da bi takva obaveza morala da bude iznenada primenjena i na ove pare za `Telekom`! Ugasili bismo načisto, jer nema šanse da je kupce našeg blaga mašila bar jedna od ove dve partije u nekom razdoblju.
Čitajući štampu u zadnje vreme, neuki čitalac bi stekao utisak da se Rusija, Pakistan i Katar graniče u BiH. Stotine miliona s jedne strane za BiH, pa stotine miliona sa druge strane za BiH, tako da nećemo znati šta ćemo od para! Ako jedan otputuje u radnu posetu majčici Rusiji, drugi otrči tati u Katar ili pozove strica iz Pakistana, na primer. Kad se tome doda saradnja i investicije milih nam suseda i bratskih država do poslednje naše marke (pod uslovom da se ne traže gore navedene potvrde), možemo samo uskliknuti `Europa zdaj!` Malo je još nejasno što nam se koža providi i što smo kolektivno malokrvni kad već sve ove pare stižu, stižu, stižu...
Stiže i novi visoki predstavnik. Za gospodina Lajčaka kažu, citiram, da je dobar poznavalac Balkana. Mi, koji imamo mnogo veći staž u poznavanju istog, još aplaudiramo i puštamo da odlučuju u naše ime i rade NAŠ posao oni koji su se edukovali i iskustva sticali o onome što je NAŠ problem iz ubrzanih kurseva i kratkoročnih mandata. Mi, koji ga najbolje poznamo, plaćamo da nam se naši izabrani pregaoci u susretu sa visokoplaćenim poznavaocima Balkana dogovore o tome kako ćemo mi niskorangirani i niskoplaćeni u Evropu, svet ili sami sa sobom. `Hleba i igara`, vikali su. Jest', al' da nije nekom i hleba i igara, a nekom samo gledanje igara iz publike i to na prazan želudac. Ili, da se oni što se igraju i našim hlebom ne zaigraju.
Eh, kamo sreće kada bismo umesto stalnog traženja razlika među nama, počeli da nabrajamo sličnosti...Ovako, Evropa sve dalje.