Kad završi s Mladićem i - možda - riješi Hadžića, Haški sud zatvorit će dućan. Firma je, navodno, trošila 30 milijuna dolara godišnje. Je li se isplatilo?
Jest, apsolutno. Gotovo svi glavni planeri i počinioci zločina u groznom ratu za jugoslavensko naslijeđe, završili su u buksi. Neki su dobili premale kazne, nitko preveliku, a sud je bio tako spor i minuciozan da je i smrt bila brža - Milošević se izvukao od presude, Tuđman od optužbe, dok bi u Alijinom slučaju to ionako preraslo u suviše bolno moralno pitanje. Čega bi se sud dohvatio, zaista je svaku dlaku "cepao na dvanaest delova", što bi rekli braća Srbi, pa su isplivale nevjerojatne pojedinosti koje, prikupljene u arhivskoj građi ostaju izvor za preciznu buduću povijest nekoliko balkanskih režima. U materijalu je sve - baš sve, no javnost toga, naravno, nije svjesna, jer su državni mediji sve zatajili. Suđenja su ignorirali, budući da je vlast u svakoj zemlji naprosto politička ili institucionalna slijednica one prethodne, ratne.
Pitanje koje se sad postavlja jest - hoće li itko suditi Jarnjaku? Hoće li itko otvoriti Šeksa, te optužiti, recimo, Čermaka?
Čini se kako se Jarnjak posve neopravdano provukao kroz mrežu koja je, kao što lijepo kaže laička definicija toga ribarskog pomagala - puno rupa povezanih koncem. A njegova odgovornost, rekao bih, izravna, te sigurno veća od Gotovinine, s obzirom na položaj u hijerarhiji koji su njih dvojica zauzimali. Šeks nije tako ranjiv, tu su samo indicije, velike kao kuća, a što se tiče Čermaka, Haški sud oslobodio ga je odgovornosti za ratne zločine, što znači da protiv njega zaista nije bilo nikakvih uvjerljivih dokaza. No, što je s drugim potencijalnim zločinom, koji po novoj ustavnoj odredbi u Hrvatskoj ne zastarijeva - što je s ratnim profiterstvom?
Da se na domaćim sudovima razmatra odgovornost bivšeg ministra unutarnjih poslova Ivana Jarnjaka za ratne zločine poslije "Oluje" sadašnje hrvatsko sudstvo nije kapacitirano - mogu to posvjedočiti kao vetaran oko sto i pedeset parnica na raznim zagrebačkim sudovima, kojega su maricom vukli i u Zagorje, a bio sam optužen i - na Trećem opštinskom - u Beogradu. Ni Državno odvjetništvo sposobno provesti tako kompleksnu istragu, koja bi dovela do podizanja optužnice. Iako je godinama raspolagao svim materijalima koje je o Merčepu prikupio Hag (i ja sam svjedočio u tom postupku), DORH je tek prije nekoliko dana protiv njega podigao optužnicu za ubojstvo više od 50 civila. Istodobno, jedan od ljudi umiješanih u događaje koji su doveli do smaknuća obitelji Zec (moram to tako oprezno formulirati, jer sam u parnici), umirovljeni pukovnik Rimac, pripadnik Šuškove tjelesne straže, tuži me zbog klevete na zagrebačkom Građanskom sudu (a na Krivičnom već sam ga dobio prvostupnjski). Što to znači? Znači da se ne boji, iako leži u Lepoglavi zbog drugih ubojstava, jer zna - u Hrvatskoj se ratne zločince neobično rijetko i teško procesuira pa ti slučajevi traju beskrajno, bez sankcija za one koji ih opstruiraju. Sudac Lozina oslobodio je okrivljenike za "Loru" i u Splitu prošao na izboru u Vijeće Županijskog suda. Njega nisu na rivi kamenovali. Što je sa sucem koji je godinama zavlačio i onemogućavao postupak Glavašu, sve dok ovaj nije zbrisao u Bosnu?
Da se istraži sumnja o počinjenju ratnih zločina najviših hrvatskih dužnosnika, u sklopu "zločinačkog pothvata" ili kao samostalna odgovornost, DORH nije osposobljen. Uostalom, njegov politički prioritet jest i mora ostati - korupcija, kao primarni problem hrvatskoga društva. Organizirani kriminal u to spada jer se granica između vulgarnog gangsterizma i teških prevara u javnim poduzećima i tijelima državne uprave izgubila, pa jedna i druga kriminalna elita tijesno surađuju, okupljeni u iste zavičajne bande. No, ratni zločini povezani s visokom politikom, strahovito su sofisticirani i to je osjetljiva stvar, pa je potreban zasebni tretman i takav sud koji bi se osnovao, poput beogradskog Specijalnog suda za ratne zločine, morao bi imati posebne tužitelje, suce i procedure, te konzultante s Haškog suda, kojima su najbolje poznate arhive Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji.
Prvi logičan predmet za takav sud slučaj je Ivana Jarnjaka, Tuđmanova ministra unutrašnjih poslova. Kad je riječ o ratnim zločinima počinjenim poslije "Oluje", pitanje njegove odgovornosti proizlazi iz tri sfere. Prvo, u sferi premeditacije, umišljaja, odnosno planiranja etničkog čišćenja kao željenog ishoda operacije "Oluja": najuži kolegij koji je takvo što uopće mogao planirati sačinjavali su predsjednik Tuđman, njegov ministar obrane Gojko Šušak, te ministar unutarnjih poslova Ivan Jarnjak. I oficir za obavještajnu logistiku, general Lošo Domazet, sve je znao, te kao stožerni yesman sudjelovao u planiranju, no njegova je komandna odgovornost zanemariva, jer je taj bivši mornarički oficir s brkom sinjskog barbira, zapravo bio prilično beznačajan lik.
Ivan Jarnjak, pak, nije imao ovlast koja bi se iscrpila samo u planiranju - on je imao izravnu zapovijednu odgovornost jer je Brigada specijalne policije, najteže naoružana formacija hrvatske oružane sile, bila pod njegovom izravnom nadležnošću. General Markač bio mu je neposredno podređen, iako je postrojba detaširana u Gotovinin Sektor jug. No, Markač je zapovjedno odgovoran samo za ubojstva koje su počinili specijalci, a Jarnjaka se može teretiti za još dva krimena. Prvo, za nedjelovanje civilne policije, koja mi je također bila podređena, a trebala je odmah ući na zauzeta područja pa osigurati civilno stanovništvo i njihovu imovinu. Jarnjak to nije naredio jer je kao iskusan političar najvjerojatnije dobro znao svrhu operacije koja je s Tuđmanom na Brijunima isplanirana - izgon, pogrom, koji se najlakše ostvari tako da pustiš kriminalne elemente neka pljačkaju, ubijaju i teroriziraju zaostale civile. Kad su jedni i drugi zločini već učinjenjeni, trebalo ih je prikriti - a u to su bile upletene sve Jarnjaku podređene instancije, pa je krivicu najlakše bilo preusmjeriti, svaliti na Željka Sačića. On je bio najprikladniji žrtveni jarac kao policajac iz bivšeg režima, "komunjara", a još ima i završen pravni fakultet. Zaista, prirodni neprijatelj strukture koju je Jarnjak stvorio u policiji. Od njenog se djelovanja pod njegovim zapovjedništvom ugled zemlje neće oporaviti još desetljećima. To je i najvažniji motiv da bude suđeno takvim ljudima na hrvatskom sudu za ratne zločine - Hrvatsku su učinili saučesnicom u zlodjelima počinjenim iz niskih pobuda, na veoma okutan način, izvršenih s predumišljajem.
Najteži predmet budućeg hrvatskog suda za ratne zločine bit će slučaj Vladmira Šeksa. Već na prvi pogled čini se, naime, da je sadašnji predsjednik Sabora kao ondašnji šef Kriznog štaba za Slavoniju imao neposredan politički utjecaj na Vladmira Glavaša koji je naredio torturu srpskih civila i njihova masovna smaknuća (afera "garaža", afera "selotejp") i za to dobio smiješno nisku kaznu od sedam godina zatvora. No, u knjizi o Glavašu naš briljantni novinar Drago Hedl precizno analizira njihove odnose pa dokazuje kako Šeks vjerojatno nije mogao kontrolirati toga svog subalternog političkog operativca, krvožednog patološkog ubojicu motiviranog nekom seksulnom etiologijom i zlostavljanjem u djetinjstvu. Ipak, sama činjenica da ga je Šeks na tom mjestu držao i ustrajno podržavao, upućuje na sudioništvo. Još je važniji podatak da je glavnog izvršioca likvidacija, zapovjednika zločinačke Uskočke satnije (riječ je o Ivici Krnjaku, kažnjenom sa samo sedam godina robije) u Glavašev stožer vjerojatno doveo Šeks, jer je s njim ležao u zatvoru u socijalizmu, pa ga je, dakle, znao prije Glavaša. To je sve uglavnom poznato, ali ono drugo još nije - naime nerasvijetljeni slučaj "mesnica". Ima dovoljno indicija koje upućuju da su u osječkoj klaonici klali Srbe i vješali ih na mesarske kuke. To nije istraženo, ali bi odlučna istraga nešto izvukla na vidjelo. Faber je nakon neravne borbe s Glavašem, osječkim krvnikom i svemoćnim političkim bosom toga neosolobođenog dijela hrvatskog teritorija, jedva uspio zatvoriti slučajeve "garažu" i "selotejp". "Mesnica"nije ni otvarana. Udovica Reichl-Kira, praktično bez ičije pomoći, isforsirala je izručenje iz Australije ubojice njenog muža, Antuna Gudelja, gdje također nedostaje "naredbodavna vertikala", pa se zna tko je zločin izvršio, a nije dokazano tko ga je naručio. Glavaš? Njemu u prilog svjedočio je bivši gradonačelnik, kvaziliberal Kramarić, a sa Šeksom stalno je održavao lateralne veze i Mato Arlović, sad sudac Ustavnog suda, bivši ezdepeovski funkcioner… Pravi slavonski paprikaš, dok ga kusaš ne možeš ostati bez fleka!
Ivan Čermak čist je po pitanju ratnih zločina. Riječ je, naime, o sasvim drukčijoj zvijerki. No, je li gospodin Čermak ratni profiter? Razmotrimo činjenice. Prije rata, gospodin Čermak bio je skromni instalater klima-uređaja sa srednjom stručnom školom - što bi Zagrepčani rekli: obični šloser. Čim je HDZ došao na vlast, postao je Tuđmanov general-pukovnik, a njegov službeni šofer Vladimir Zagorac uskoro - također. Oba su se bavila dobavljanjem oružja za Hrvatsku vojsku peko ilegalnih kanala. To je išlo ilegalnim kanalima, jer drukčije nije bilo moguće. No, ono što je zatim uslijedilo, iznenađuje - gospodin Čermak odjednom je postao naftaš! U Londonu je otvorio veliku naftnu kompaniju, a u Hrvatskoj lanac crpki - bio je to "Crodux", koji će prerasti u "Tifon", što ga je prodao izdvojivši prethodno "plinski biznis". No, odakle njemu taj "naftni" i "plinski binznis", jer baba mu ga sigurno nije ostavila, pošto prije rata nije imao ni cvonjka (kako mi je bio susjed i živio u nekoj obližnjoj potleušici znam kad ga je jedan moj prijatelj vodio da kupi prvo odijelo u životu).
Između Čermaka u poderanim gaćama i Čermaka naftaša kronološki stoji epizoda njegovog general-pukovničkog angažmana u "kuhinjskom kabinetu" predsjednika Tuđmana, gdje je načelnica bila gospođa Ankica, također zadužena za špar-kasu. Pritom je imao naročitu zadaću da hrvatsku vojsku u nastajanju opskrbi oružjem. Je li moguće da mu je tu preteklo nekoliko milijuna - desetaka milijuna - stotina milijuna - koji će poslije omogućiti da zasnuje "naftno-plinski biznis", nastani se u dvorcu Klokovec i uživa u plodovima svoje dokazane nevinosti za ratne zločine koje su počinili njegovi kolege u Kninu? Stvar bi trebalo malo istražiti. Imamo i jednu čvrstu indiciju: nedavno je Vlada Republike Srpske Čermakovu poduzeću isplatila zaostatak - pet milijuna dolara za isporuku nafte Karadžićevoj rafineriji u Brodu (morali su očistiti knjige prilikom prodaje firme Rusima). Znači li to da je preko Čermakove firme išla naplata nafte kojom je Hrvatska opskrbljivala srpsku vojsku u Bosni i Krajini?
Najveća bogatstva u Hrvatskoj stvorili su ljudi koji su se bavili ilegalnim uvozom oružja. Gotovo najbogatiji Hrvati (osim Todorića i Tesechija) danas su gospoda Mihajlo Perenčević i Željko Tomljenović, oba bivši pomoćnici gospodina Jarnjaka, također predratni murjaci, koji su za MUP nabavljali oružje, a danas posjeduju velike kompanije u Moskvi. Tomljenović je usto zet gospodina Bože Biškupića, ali eto, Hrvatska je mala, pa su ljudi blisko povezani, a obitelji prepletene. Tu su i drukčije veze - recimo najveća zaštitarska firma u Hrvatskoj, Sokol Marić, jedan zbilja golemi biznis, osnovao je kao Sokol Šafranić jedan bliski prijatelj Jarnjakov, također karataš, vunbacitelj, kojemu je ministar zatim povjeravao važne državne poslove (primjerice, sigurnost u reintegriranom Podunavlju gdje nisi mogao vjerovati policajcima, Srbima, pa su ih kontrolirali Sokolovi zaštitari).
Po zagorskim dvorcima poput Klokovca smjestilo se još nekoliko bogataša koji su radili s oružjem. Pored Varaždina, u najljepšem očuvanom baroknom dvorcu sjedi tajkun Ivan Hudoletnjak, koji je prije rata ležao zbog silovanja, dok je u ratu pribavljao oružje preko "slovenske veze". Najtješnje je surađivao sa šefom hadezeovskog "varaždinskog lobija" - Ivanom Jarnjakom.
Još jedan Jarnjakov pomoćnik upleten je u kriminal, ali ne u šverc, nego u ratne zločine. Tomislav Merčep bio je također pomoćnik toga ministra unutrašnjih poslova i to zadužen "za policijsku rezervu". S tim ovlaštenjima Merčepš je od zagorskih kriminalaca formirao eskadron smrti koji je djelovao u Pakračkoj poljani, u Gospiću i na drugim bojištima u pozadini. Merčepa su Jarnjaku nametnuli Šušak i njegovi, ali to ga nimalo ne oslobađa odgovornosti… On je znao sve što ovaj radi - to su mi i on i njegov pomoćnik Zdravko Židovec osobno opisali - pa je, u doba haških istraga, organizirao jednu paralelnu liniju preko koje se kontroliralo koga strani detektivi viđaju i što doznaju, pod izlikom da im pruža zaštitu.
Kao najpovjerljiviji Sanaderov čovjek, Jarnjak je i poslije zadržao moć, a kolika je bila, najbolje se vidi po tome što je zaista uspio izmaći Haškom sudu. Gotovinina odgovornost puno je manja, jer zaista nije imao tako sveobuhvatan utjecaj na događaje.
Što se tiče Čermaka i nastanka njegova instant-poslovnoga cartsva, držim da DORH nije sposoban da to uspješno istraži, jer je to previše specifična materija pa bi, zapravo, u sklopu Odvjetništva trebalo stvoriti poseban "uskočki" odjel za istraživanje ratnog profiterstva. Mora biti ekipiran za međunarodne istrage, pošto je potrebno osigurati pomoć i suradnju stranih policija, nadasve Specijalnog ureda za sprječavanje pranja novca koje radi u uredu policijskog atašeja američke vlade pri Europskoj uniji u Bruxellesu. I njemačka policija, odnosno Bundesamt fuer Verfassungsgeshutz imaju određene mogućnosti za otkrivanje tokova crnog novca (sve to ide preko Švicarske, naravno). Nadalje, potrebni su vještaci za forenzičko knjigovodstvo. Potrebno je skupiti vrlo raznoliku građu, ali pitanje na koje osumnjičenik naposlijetku mora odgovoriti kad ga pritisnu vrlo je jednostavno - stari, odakle ti lova? Jedan moj prijatelj koji se bavio organiziranim kriminalom na sve ovo prezirno otpuhuje - kaže da je dovoljno lika baciti u gepek i malo ga provozati, pa će odmah propjevati… Ali, bojim da to više ne može tako ići, iako ne treba potcijeniti psihološki efekt koji se postigne kad murjaci uljudno zgrabe osumnjičnika, strpaju ga u maricu, pa odvezu u Uskok i ondje, u maloj sobici, pod jakom lampom, snimaju vidio-kamerom, dok odgovara na zajebana pitanja.
Postoji li opravdana sumnja da je Ivan Jarnjak odgovoran za ratne zločine izvršene poslije "Oluje"? Treba li nastaviti istrage u Osijeku, prekinute kad je - u Zagrebu, jer u Slavoniji to nije bilo moguće - osuđen Branimir Glavaš? Ima li mjesta sumnji da se Ivan Čermak neizmjerno obogatio dok je za Hrvatsku pribavljao oružje, a zatim sudjelovao u trgovini naftom sa srpskom vojskom koja je, zahvaljujući toj opskrbi, godinama uspješno ratovala i pobila na tisuće hrvatskih vojnika i civila?
Na ta pitanja ne da mi se uopće odgovarati, jer mi se čini da su ga dužni dati naši politički lideri.
Što će se dogoditi s arhivom Haškog suda kad bude raspušten? Puno se govorilo o tome da bi dokumente trebalo pohranniti u poseban studijski centar smješten recimo u Sarajevo, pa ih zatim digitalizirati i staviti svima na javni uvid i raspolaganje. Eksploatacija te dokumentacije za pisanje povijesti i biografija još živih sudionika političkih procesa, nije još pravo ni započela… No tu je blago, koje može poslužiti za nove optužnice, ali i u razjašnjavanju aktualnih događaja.
Evo, Goran Hadžić, primjerice, lik koji nedostaje u niski što popunjava đerdan haških kreatura - je li taj Hadžić tako važan da se bez njega ne može završiti cijela priča? Kakvo je njegovo pravo mjesto u balkanskoj kvagmiri?
Na suđenju Slobi Miloševiću, svjedokinja Dobrila Gajić-Glišić, bivša novinarka beogradske "Ilustrovane politike", koja je 1991. promaknuta u šeficu kabineta srpskog ministra obrane generala Tomislava Simovića, opisuje kako je dobila nalog svoga šefa da Hadžiću osigura publicitet. Potražila ga je i našla u Vladi, u kabinetu predsjednika srpske vlade, nekog Zelenovića, beznačajnog birokrata kojega se više nitko ne sjeća. Hadžić je ondje sjedio s Arkanom i Kumom (Miletom Lukovićem, gangsterom iz "zemunskog klana", kojega je policija ubila u operaciji "Sablja"). Bili su u uniformama, naoružani do zuba.
"Meni su rekli da treba da predstavim Gorana Hadžića srpskoj javnosti, jer on je predsednik i treba da predstavlja Srbe u Haagu" svjedoči nesretna Dobrila. "Ja sam upitala Gorana Hadžića čega je on predsednik, ali on nije znao ništa da kaže pa ja nisam znala kako da ga predstavim sredstvima informisanja… Ipak, pozvala sam mog bivšeg urednika i zamolila ga da ih predstavi u udarnoj emsiji u tri sata Radija Beograd. Nakon toga on me nazvao i rekao: 'Pobogu, Dobrila, pitaj ministra što mi je poslao te kriminalce…' A predsednik Milošević je u jednom telefonskom razgovoru posle toga pitao ko je taj Goran Hadžić i general Simović je pozvao penzionisanog generala Radojicu Nenezića, (valjda ga je on podmetnuo) da objasni ko je uopšte Goran Hadžić, ali tada su zaključili da je Goran Hadžić već daleko stigao, čak do Haga, i da se više ne može natrag."
Radojica Nenezić smijenjen je skupa s Rankovićem i ovaj podatak jasno upućuje na ono što ljudi koji poznaju modernu balkansku historiju ioanko sumnjaju: i samoga Miloševića izmislili su upravo rankovićevci.
Tako je, dakle, Hadžić prvi put dospio do Haga, a nema sumnje da će ponoviti taj posjet, kojom će se prilikom ondje poduže zadržati... Haški sud pospremio je u buturu sve jugoslavenske i srpske predsjednike iz doba Miloševića, sve zapovjednike njegove vojske i policije koji nisu stradali u međusobnim obrčunima mafije, pa i neke izvršioce pojedinih zločina, a nije dirao jedino oficire JNA (osim nekolicine umiješanih u vukovarski masakr) jer se vjerojatno osjećao nenadležnim za progon funkcionera te prethodne države. No, nema prepreka da ih za ratne zločine izvršene u Hrvatskoj ne optuže na hrvatskom sudu za ratne zločine, ako se takav domaći tribunal osnuje i u Zagrebu, kao što je već odavna utemeljen u Beogradu. Sigurno bi u njegovom financiranju sudjelovala Europska unije - bio bi to sjajan, unosan projekt za Ministarstvo pravde