Ništa se nije tako beskrajno oduljilo kao trakavica našeg ispunjavanja uvjeta da pristupimo Europskoj uniji. Samo je još za Tursku ta mapa tako obimna, a put kompliciran i ispunjen neočekivanim preprekama, tako da sve to izgleda više kao neka preponska trka nego normalan hod jedne zemlje ka njenoj prirodnoj integraciji u zajednicu kojoj geografski, geopolitički i po demokratskom političkom sustavu i priznatim vrijednostima koje uvažava pripada.
Naša trka sa zahtjevima EU izgleda više kao trka Ahila i kormnjače iz Zenonove aporije, nego kao normalan tok stvari. Ahil, mada najbrži Grk, nikada ne može stići najsporiju kornjaču, jer mu se staza beskrajno dijeli na etape u kojima kornjača uvijek ima prednost. Tako i Europska unija nas stalno vraća na početak da nam cilj bježi ispred nosa da ne bude dostignut. Ako nije šala, onda je perfidija prvog reda.
Kad se čovjek suoči s činjenicom stalnog pronalaženja razloga da ga se gura sa vrata takve, tada je komparacija sa državama koje su već u Uniji, a dio su iste tranzicijske grupe država, prvi način koji otkriva razloge zbog kojih se igra ova igra sa nama. Naime, razlog koji se tiče ustrojstva i slabosti u funkcioniranju naše zemlje, a koji se ističe, niko živi ne može pripisati nama u grijeh.
Općenito je poznato da je ustavnopravni i politički poredak u našoj zemlji, a koji ometa naš ulazak u EU, proizvod inozemnog političkog i ustavnopravnog genija, a najmanje je to rezultat mišljenja i odluka naših političara, bez obzira na činjenicu da oni nisu sjajni i da su opterećeni slabostima, od nekompetencije do korupcije, a ponajviše autokorupcije, koja se sastoji u autoinduciranoj iluziji da sve znaju i da su pokusali svu pamet, da jedini treba da riješe sva naša pitanja.
Međunarodna zajednica, tj. njene vodeće države su tvorci stanja koje u Bosni i Hercegovini vlada, a oni obilato podržavaju navedene iluzije naših političara okupljajući ih po Prudovima i Dubrovnicima i stvarajući kod njih uvjerenje da su odista najvažniji. Međunarodna zajednica je, rušeći komunizam u Jugoslaviji, odlučila da sruši jugoslovensku državu, koja je i sama bila jedna dosta dobro dizajnirana unija, a rušeći nju proizvela je divljanje lokalnih nacionalizama i njihovu borbu za teritorije, koja je dovela do čišćenja Hrvatske od Srba, do pokušaja čiščćenja Bosne i Hercegovine do Bošnjaka i do kaosa koji je mogao završiti samo na neprirodan način, uz nedoučene babice kakve su se našle u Dejtonu.
Cinično je da se loše funkcioniranje države uzima kao alibi da nas gurnu na marginu i u ćošak, da nam se eventualni ulazak u Europu odgodi Ad Kalendas Grecas i drži u stanju hibernacije (političke, socijalne i psihološke polusmrti) sve dok neke druge stvari, o kojima mi uopće ništa ne znamo, ne budu dovedene u red koji je neko smislio.
Niko ne zna kada će vrata Europe biti otvorena vrata i nama i grupi država (Turska, Srbija, Kosovo i Bosna i Hercegovina). Svakako je upitna mogućnost da Kosovo i Srbija uđu u tu Uniju kao dvije suverene države, a Crna Gora i Albanija su privilegirane zbog strateških razloga efikasne kontrole Jadrana. Poređenje, o kojem smo rekli da je jedini logičan metod ocjene opravdanosti ovakvih stavova prema Bosni i Hercegovini, koja nas zanima, ukazuje jasno da je u komparativnim prednostima naša zemlja bila i danas jeste ispred mnogih država koje su šetajući ušle u Europu i sada se nalaze u situciji da sude i o nama i nameću nam kriterije ili nam drže lekcije iz demokratije, poštovanja ljudskih prava, dobre organizacije i funkcioniranja države, likvidacije kriminala i korupcije. Sve je to samo luk i voda i u Bugarskoj i u Rumuniji, pa čak i u Mađarskoj i Slovačkoj, a da o još nekim državama i ne govorimo.
Kada se poredimo sa mnogim od takvih država, onda se postavlja pitanje šta je to što Bosnu i Hercegovinu diskvalificira naspram država u kojima su svi nabrojani aspekti procesa civilizacijskog uređenja, kultivacije i demokratizacije daleko iza onog koji su ti procesi dostigli u našoj zemlji, a koja je još iza sebe imala strašni rat za koji nije bila kriva i koji međunarodna zajednica nije spriječila ni prekinula i završila prema uzusima međunarodnog prava, tj. vraćanjem stanja na status quo ante, kako je bila obavezna sopstvenim odlukama i zahtjevima koji izlaze iz principa humanizma i obaveza borbe protiv agresije, rata, nasilja i genocida što se kod nas događalo.
Kada se uzmu u obzir najnovije mjere EU kojima se neke zemlje izdvajaju iz grupe diskriminiranih putem viznog režima, tada se može zaključiti da je jedan od najvjerojatnijih razloga za ovakav odnos prema Bosni Hercegovini u činjenici od kapitalnog civilizacijsko-kulturnog i sociopolitičkog značaja, a to je da Europa u Uniji ne želi da ima ijednu zemlju u kojoj su muslimani prvorazredni politički faktor, a takve zemlje u Europi su Turska, Albanija i Bosna i Hercegovina.
Za Albaniju ona nalazi strateški važan razlog i nju izuzima iz kruga nepoželjnih muslimanskih zemalja. Iz poređenja onog što je zajedničko kao razlog upornom odbijanju da se u Uniju prime Turska i Bosna i Hercegovina, nalazimo da je diskvalifikacija ove dvije zemlje povezana s činjenicom da su u njima muslimani prvorazredni politički činilac. Poređenje sa drugim zemljama ne daje nikakvu prednost mnogim od onih koje su već primljene, ali ukazuje da ni u jednoj od tih zemlja nema muslimana kao bitnog državnopravnog i političkog činioca. Bugarska je, na primjer, protjerala 800.000 muslimana u Tursku i to joj nije uzeto kao genocidni posutpak, Očito samo zbog toga jer se radilo o muslimanima. Slučaj Kipra tu tezu apsolutno potvrđuje.
Stoga je jasno da Bosna i Hercegovina neće biti primljena u Uniju ne zbog toga što nije kvalificirana, nego zbog toga što su Bošnjaci u njoj još prvorazredni historijski, civilizacijski, kulturni, duhovni, socijalni i politički faktor i da tu činjenicu nije mogao izbrisati ni veoma okrutan rat, kao ni veliki napor koji je zapadni svijet učinio da se Bošnjaci rasele po cijelom svijetu. Činjenica je da Bošnjaci unatoč svemu ostaju ono što su i ranije bili i da imaju još mnogo toga da kažu, a koji inače nikada nisu imali ništa protiv zajedničkog života ni sa Srbima ni sa Hrvatima, ali isto očekuju i od njih. S tom istinom će se morati suočiti i europski islamofobi.
Kad se pogleda sve ono što u današnjoj Europi dolazi do izraza kao apsolutno jasno islamofobično ponašanje, tada se postavlja pitanje kako to da Europa u odnosu prema muslimanima i islamu nazaduje, za razliku od Amerike koja, kako Barak Obama nastoji, želi prema muslimanima i islamu otvaranje, razumijevanje i saradnju. Razlog je jednostavan.
U Americi je došlo do skretanja ulijevo nakon Buša, a u Europi danas vladaju izrazito desni režimi koji će nastojati i Obamu zaustaviti u njegovim planovima obnove svijeta. Može se vidjeti da su i rijetki socijaldemokrati koji su još na vlasti daleko otplovili udesno. Taj proces skretanja udesno ne može ići dalje, Kako se vidi već u našem susjedstvu (Hrvatska), postoji opasnost da to skretanje proizvede ultranacionalizam, tj. savremeni mimikrijski fašizam.
A to se tiče svih istinskih demokrata u Europi, ali i svijetu. Teškoće vuku udesno, ali takav razvoj ne donosi rješenja nego ih samo ekstremizira i time komplicira. Izlaz je ipak u otvaranju i to i prema svima i ulijevo.