Dragi Džordž, saučestvujem u Tvom bolu za nestalim satom. Znam kako je kad ga sad vidiš, sad ga ne vidiš. Za utehu neka Ti bude da je kod nas tako stalno. Sad vidiš milion, sad ga nema. Sad vidiš fabriku, sad je nema. Sad vidiš deviznu štednju, sad je nama.
Sad jesu pare ovde, sad su kod onog tamo. Sad imaš državu, sad je namaš. Dejvid Koperfild i njegovi trikovi su čist amaterizam kako se ovde stvari na volšeban način dešavaju. A mađioničara kao blata! Do juče gola fukara, danas bogataši i članovi nove elite. Do juče sekretar mesne zajednice, danas em bogat em važan. Do juče ga ni u kući nisu pitali za mišljenje, danas kroji budućnost miliona. Do juče imao jedva završenu osnovnu školu, danas diplomirani menadžer za sva pitanja ili, čak, doktor nauka.
Dragi Džordž, ovde ne samo da ti skinu sat s ruke, već te izbunare do gola. I ne zadrže se samo na tome! Ma, kakvi! Maznu ti i dostojanstvo dok se okreneš. Prema tome, dragi Džordž, dobro je prošlo. Šta je jedan sat u odnosu na otetih 15 godina života, jednu nestalu državu (Jugoslaviju) i jednu nevidljivu državu (Bosnu i Hercegovinu)?! Zaspeš u jednoj državi, probudiš se u drugoj, a pokrenuo se nisi. Zaspeš u vlastitom stanu, probudiš se na goloj ledini, a u tvojoj kući neko drugi. To je, dragi Džordž, čudo. To je magija! Gde su nam mađioničari učili zanat, pitanje je i za Tebe, Džordž. Možda nam Ti pomogneš da otkrijemo mehanizam svih tih trikova i opsena, pa da u pritvorima ne budu samo asistenti velikih mađioničara, iluzionista i opsenara, već da i vidimo ko ih je angažovao i ko ih je podučavao. I ko je obrazovao instruktore, na primer, jer to nam je za brigu. Ne znamo ko je sve završio tu školu i u čijoj klasi. Kad se završi bilo koja akademija za scenske umetnosti, diplomanti s ponosom ističu ceo život u čijoj su klasi završili. Sa drugih fakulteta svršeni studenti ističu kod koga su diplomirali ili ko im je mentor bio. Samo kod nas, u ovoj velikoj iluziji, teško da saznamo imena mentora i instruktora. Jesu li iznutra ili izvana? Koliko su takvih iškolovali? Kolika je cena školarine? Koliko ima onih koji su završili po skraćenom postupku ili se opredelili za kurseve? Koliko će njih na dalje školovanje? Koliko ima njih koje su poslali na utvrđivanje gradiva? Ili na usavršavanje kod profesora vani? Za mnoge bi važno bilo da znaju i kavi su uslovi za upis i je li težak prijemni.
Za utehu mi je, dragi Džordž, da naši veliki opsenari bunare samo domaće. Nijedan nam se gost požalio nije da smo mu šta skinuli s ruke ili iz džepa. Ruke su im samo ljubili, a džepove punili. Tebi su skinuli sat s ruke, a Srbiji će deo teritorije, jer tako si i Ti, dragi Džordž, najavio baš dok su Ti skidali sat. To me upućuje na zaključak da bi nam Ti mogao otkriti neke tajne velikih mađioničara pošto si se javno i rekao da to može tako: danas imaš, sutra nemaš; danas si jedna država, sutra druga. Tad bismo bili načisto i ko su bili pomagači i iznutra i izvana u toj još jednoj u nizu velikih iluzija. A i da znamo šta nas ovde čeka. Mi već godinama hodamo vežbajući gledanje unutrag, pažljivo se okrećući oko sebe i stalno na oprezu šta će sledeće nestati. Ne zna čovek odakle će ga saleteti kakav mađioničar. Vežbamo i spavanje otvorenih očiju, a organizujemo i noćne dežure, jer samo ako zaspiš, nestade nešto ili se probudiš negde drugde. Učili su nas nekad da neprijatelj nikada ne spava, da stalno sluša i osluškuje, a mi zaboravili da i veliki iluzionisti ne spavaju i osluškuju. Nekad smo strepeli od unutrašnjih i vanjskih klasnih, ideoloških i ostalih neprijatelja, a danas smo u strahu od mađioničara raznih profila i veličina.
Dragi Džordž, priveli su neki dan u Banjaluci grupu asistenata velikih iluzionista. Za očekivati je da će ih biti i više. Ali, mi opet ne znamo ko je držao čarobni štapić i ko im je podelio obeležne karte. Njih ne diraju, jer ko bi dalje prenosio znanje na buduće generacije asistenata, `dobrovoljaca iz publike` i talentovanih šibicara! Treba sačuvati profesorski kadar i zbog saradnje sa udruženjima svetskih iluzionista, odnosno mađioničara. Čitave generacije bi bile uskraćene za to veliko znanje i iskustvo u nestajanju svega postojećeg, osim unutrašnjih zidova koji nas dele i koji, gle mađioničarskog čuda, postaju sve veći. Ti magični zidovi, dragi Džordž, niču na raznim mestima i gde ih ne očekuješ. Uostalom, znaš Ti to dobro, jer iz Tvoje mađioničarske škole stigao je jedan trik o gradnji zida sigurnosti između šiita i sunita tamo negde u Iraku. Takođe, neviđenim trikovima nestale su silne pare iz Fonda za obnovu Iraka (FRI). Dopusti mi, dragi Džorž, da zamorčiće u bosanskohercegovačkoj iluziji kratko obavestim o samo nekoliko detaljčića iračke iluzije.
Fond za obnovu Iraka je utemeljen na sredstvima dobijenim izvozom nafte i novca koji je preostao iz programa `Nafta za hranu`. U potpunosti je pod kontrolom okupacionih vlasti koje ne samo da ovaj novac koriste za sklapanje ugovora sa američkim preduzimačima i kompanijama američkih saveznika, već mogu da sklapaju ugovore koji će važiti i posle prestanka okupacije i koje će buduća iračka vlast morati da poštuje. Činjenice kažu, a američki novinari i profesori pišu, da je tokom prvih 14 meseci okupacije FRI raspolagao sumom od 21 milijardu dolara. Do danas su SAD od te sume potrošile 18 milijardi i izvršile pritisak na iračku vladu da isplati nove milijarde, uglavnom američkim kompanijama. I revizori su utvrdili i papirima dokazali, uključujući i one iz SAD, da je, na primer, najveća pojedinačna suma za koju ne postoji adekvatno opravdanje ona od 8,8 milijardi dolara koju je Privremena koaliciona vlast, koju vode Amerikanci, predala iračkim ministarstvima nadgledanim od strane `viših savetnika`. Neviđenom opsenom, kažu, taj novac je jednostavno nestao i niko ne zna ni gde, ni kako, ni ko ga je uzeo i na šta je potrošen. Trikova je, kažu revizori, bilo sijaset i sve bolji od boljeg. Tako je revizorska kuća KPGM u prvoj polovini 2004. godine pronašla 37 slučajeva, uključujući i ugovore vredne i do 185 milijardi dolara, za koje ne postoji adekvatna dokumentacija. Revizori stalno naglašavaju i da su, citiram, izveštaji o rekonstrukciji najčešće preterani i ponekad otvoreno lažni. O čuvenom triku `Sad te razaram, sad te obnavljam` mi ovde gotovo da sve znamo, ali, eto, da dodam da su SAD i njene saveznice u bombardovanju tokom Zalivskog rata uništile gotovo celu iračku infrastrukturu, a onda su SAD trinaest godina koristile u Savetu bezbednosti pravo veta da spreče Irak da uveze opremu neophodnu za obnavljanje industrije, poljoprivrede, elektroenergetskog sistema i svega što čini pretpostavku za razvijanje privrede. Cenu ovakvog opsenarstva plaćaju oni kojima igre nisu bile ni na kraj pameti - celo stanovništvo.
I dok se iz Iraka, pored nafte, transportuju mrtvački sanduci sa telima onih koje su ružičastim iluzijama ubedili da je patriotski ginuti u Iraku za interese američkog i njima savezničkog kapitala, sprema se nova iluzionistička predstava, ali za Iran.
Zato, dragi Džorž, u ime američko-albanskog bratstva ne ljuti se zbog nestalog sata. Ionako će ga najverovatnije platiti ovi u Iraku ili Iranu, a možda ti kakav satić kupe i naši mađioničari odavde čije se znanje engleskog nije odmaklo od onih bukvalnih prevoda: how much watch kad hoće da pitaju koliko je sati, on the face of the place da kažu da su na licu mesta, a how yes no kad na reformska pitanja hoće da kažu `Kako da ne!`. Inostrani iluzionisti često u magiji reformi nisu bili načisto je li da ili je ne i kako.
Još su stari dobri nadrealisti i pokret New primitivs predvideli čak i taj nazovi engleski. Znali su da će biti velike iluzije i velikih primitivaca u bosanskohercegovačkoj nadrealnosti.