Hrvati su autohtoni narod koji živi u Republici Hrvatskoj i u državi Bosni i Hercegovini. U oblicima nacionalnih manjina on živi i u nekim susednim zemljama, a u obliku masovnog egzodusa u zemljama imigracije po čitavom svetu. Dok Republika Hrvatska hrabro kreće ka Evropskoj uniji i savezu NATO, sunarodnjaci građani Bosne i Hercegovine (pa i RH), čekaju konačne odluke koje po pravilu ne donose oni sami.
Očito se pozicije u globalnom svetu brzo menjaju, pa je ponekad region briga Brisela, a ponekad interes Vašingtona. Tako su danas u Vašingtonu predstavnici srpskog i bošnjačkog naroda, koji predstavljaju ujedno i pretnju i mogućnost za Bosnu i Hercegovinu u globalnom interesu. Oni mogu i postići dogovor, ali i ne moraju. Ako se ne slože, onda će se razmotriti kako ih eliminisati i šta bi to značilo. Ako se slože i kooperiraju u realizaciji ideja komponovanih u Vašingtonu, oni su praktički politički blokirani.
Znači, ključ dugoročnog rešenja posmatrnog i kroz projekat antiraktenog štita i konačnog statusa Kosova i Metohije je bošnjačko-srpski dogovor. A Hrvate Bosne i Hercegovine, zarobljenike Vašingtonskog sporazuma iz 1994. godine, niko i ne pita ništa. Uprkos tome da jasno i glasno govore o Bosni i Hercegovini kao svojoj državi i uprkos konstruktivim predlozima o budućem i efikasnijem uređenju zemlje.
Njihova sudbina posle Drugog svetskog rata se izgleda nastavlja. Tada je bilo politički nepodobno pominjanje imena mesta poput Ljubuški, Široki Brijeg, Klobuk, Čitluk, Tomislavgrad, Duvno, Livno... Svi malo sumnjivi, pogotovo oni iz Hercegovine sa njihovim fratrima, koji ni papu ponekad ne slušaju. A često su u nesporazumu sa svojom braćom u Svetom Franji u Bosni, koji su isto tako i sa svojim narodom i šire, kao u otomansko vreme u miru i dobrom. Hrvatska politička elita u Bosni i Hercegovini je praktični blokirana neprekidnom pretnjom da su svi sumnjivi i deo `organizovanih kriminalnih grupa`. Razbili su im Hercegovačku banku, pohapsili predsednike najveće političke partije, pokušavali ju razbiti i posvađati sa Zagrebom, nasrnuli na osnovna ljudska i nacionalna prava kao što su jezik, školstvo i mediji...
Jedna topla majska veče bila je prilika da ih nađu sve na okupu. U mostarskom salonu `Viktorija` sakupilo se više stotina Hrvata koji nešto znače u Bosni i Hercegovini i to zajedno sa domaćim prijateljima i gostima iz inostranstva. Gde su bili tada maskirani specijalci? Možda je međunarodni tužilac iz Finske zaboravio napisati nalog za hapšenja. Ili možda još čita prevode na finski jezik šta je u tom prepunem salonu, inače mestu za svadbe, rečeno na račun budućnosti Hrvata i drugih naroda kojima je Bosna i Hercegovina domovina. Imaju vremena. Jesu već bili u Kneza Domagoja u Mostaru? Ili u sarajevskom Kaptolu, ili kot fra Petra na Bistriku ? Ili kod fra Ike u Čerinu? Jesu pogledali šta se krije ispod belog hercegovačkog kamena u Blizancima nadomak Čitluka?
Eliminisanje Hrvata iz dogovora u Bosni i Hercegovini još jedna je opaka avantura koju sebi dopuštaju svetski moćnici. Jer jedino dijalog i dogovor triju nacionalnih bića garant je i države i mira i prosperiteta. Uvek, naime, postoji sumnja šta dvoje i na račun trećeg dogovaraju, pregovaraju ili prosto odbijaju. Takvim aktima ne stiče se poverenje. A takvim inicijativama gubi i Brisel i Evropska unija. Za nju, a neposredno i za mene lično kao građanina EU, to je poraz njene politike u vlastitom dvorištu.
Mostarski utorak 22. maja bio je kao iz jednog drugog sveta. U grad je došla jordanska kraljica Noor koja je otrkila pločicu Koledža ujedinjenog sveta. Svi su bili kao u transu a i predsedavajući Vijeća ministara BiH Nikola Špirić je istakao da postoje trenuci kada se čovek može izdići nad vremenom u kojem živi i kako se oseća kao da je drugom, mnogo boljem svetu no što je ovaj oko njega. Možda je baš saznao da je finski tužilac slao specijalce u crnom da na način, uobičajen za finsku praksu, uhapsi hrvatske teroriste, koji su slučajno bili na legalnim i legitimnim funkcijama u svom realnom svetu. Ne znamo da li je kraljica nešto znala o tome. Da jeste, moglo bi joj biti neugodno, jer bi je možda podsetili na crni septembar iz druge polovine prošlog stoleća, kada je njen tast slao svoje specijalce nad Palestince, koji su ga, navodno, ugrožavali.