Skorašnji europarlamentarni izbori bit će za vladajuću stranku u Hrvatskoj Kosovo polje na kojem će pretrpjeti realni poraz i ostvariti moralnu pobjedu samo u vlastitim očima.
Postat će hrvatska "nebeska stranka", koja se bori za ciljeve i načela nevidljiva prostim okom. Ali, ako SDP doista uvjerljivo izgubi, ne znači da će HDZ uvjerljivo pobijediti, nego će se povećati politički kapacitet raznih neodvišnjaka, koji se guraju u sredinu. Oni imaju uporišta u provinciji, odnosno, u lokalnoj sredini. Hrvatska se politika "denacionalizira" - u doba Tuđmana imao si tuđmanovce i antituđmanovce, a sad svi prvo gledaju svoja posla, jer su deziluzionirani oko nacionalne politike. Svi su shvatili da su nacionalisti prevaranti, kao i oni koji se bore protiv nacionalizma kako bi stekli lukrativne političke pozicije.
U Hrvatskoj su se jasno profilirale četiri jake regionalne stranke.
U Istri djeluje IDS-DDS. Istarski demokratski sabor, odnosno, na talijanskom jeziku, koji je izjednačen u imenu te političke organizacije - Dieta Democratica Istriana. Koliko ima Talijana u Hrvatskoj? Prema rezultatima popisa iz 2011, koji je - kakva li čuda! - napokon obrađen prije nekoliko mjeseci, koncem 2013. godine, ima ih 17.807 komada, većinom u Istri, od toga nekoliko tisuća u Rijeci i sto, dvjesta u Zagrebu. Njih smo, znači, lijepo etnički počistili. Prije Prvog svjetkog rata u Rijeci su sačinjavali točno polovicu stanovništva, a iz Istre, koja je 1945. "pripojena matici zemlji" (iako nikad ranije nije bila u sastavu bilo kakve hrvatske države ili u sastavu države kojoj je pripadala i Hrvatska), protjerano je i fojbizirano, skupa s Talijanima Dalmacije između 250.000 i 350.000 ljudi. Ništa posebno, zaista - u raznim staljinističkim genocidima u to doba, iz Istočne Europe protjerano je recimo 12 milijuna Nijemaca, a 800.000 ubijeno. Kako Tito tu nije zaostajao, nego štoviše prednjačio, od toga je njih 200.000 likvidirano u Jugoslaviji, da bi se udio u domicilnom stanovništvu praktično sveo na nulu nasilnom asimilacijom. O tome je nadahnut roman napisan iz dječjeg rakursa, upravo objavio veliki hrvatski novinar Drago Hedl ("Donjodravska obala", Naklada "Ljevak", 2013). Njegovo je vlastito prezime od izvornog Hoedl tada pretvoreno u sadašnji fonetizirani oblik...
Zašto, dakle, istarska stranka u županiji u kojoj Talijani ne broje niti jedan posto stanovništva inzistira na dvojezičnosti, koja je ondje prisutna na svakom koraku? Je li to znak tolerancije, zakašnjeli "Scusa, Sergio", isprika pokojnome kantautoru Endrigu, kojega su komunisti kao dijete istjerali iz jedne prekrasne kuće iznad Arene i tako pomogli zasnivanju "genovešku školu" talijanske kantautorske šansone? Iz Pule je na isti način otišla Laura Antonelli, a iz Splita Silva Košćina. Ne, forsiranje historijski izgubljenog talijanstva Istre samo je otpor tuđmanovskom hrvatskom integralizmu, što je zemlju pokrajina ratom amalgamirao u novu naciju.
Forsiranje historijski izgubljenog talijanstva Istre samo je otpor tuđmanovskom hrvatskom integralizmu
Istra je bila jugoslavenska pokrajina, Titov ratni plijen. U povijesti rimska, bizantska, njemačka i austrijska pokrajina. Na kraju, trebalo je prema intencijama 3. zasjedanja ZAVNOH-a u Topuskom postati hrvatska autonomna pokrajina poput Vojvodine u Srbiji. Kad su Talijani odatle protjerani, naseljeni su jugoslavenski oficiri i policajci, Hrvati, Romi i Bosanci. Oni su poslije 1991. masovno odabrali lokalni umjesto nacionalnog identiteta i postali - Istrijani. Za ostvarenje toga projekta bio je potreban alibi talijanskog ambigviteta, a domaći ljudi ondje u govoru zbilja lako prelaze na talijanski, čak i Hrvati starog koljena, koji se svi zovu Enio, Livio, Plinio i Aldo, a ženske Rita i Sandra, s tim što je ta asimilacija bila više klasni, nego nacionalni refleks, kako to tumači pjesnik Mijo Mirković (Mate Balota) u svojoj storiji "Moj nećak Aldo Emilio" (drugi mu je nećak još živ i zove se Italo Gino).
Iza talijanaške dvojnosti stoji negativno određenje prema hrvatskoj matici gdje vladaju teški nacionalizam i ekonomska zaostalost. A što je tupak pozitivno, identifikacijsko? Neuhvatljiv, ali vrlo snažan lokalni identitet koji kombinira glazbu "Gustafa", okus malvazije, šparuga i šarm neshvatljivog istarskog lidera Nina Jakovčića, kojemu je materinji njemački jezik… Kao i svi uspjeli recepti, i ovaj sadrži začudnu kombinaciju sastojaka. Politička rezultanta je izazivački apolitični stav koji se može najbolje opisati krilaticom jednog mog pokojnog puležanskog poznanika koji bi ti se povjerljivo nagnuo pa rekao: "Siamo Croati, ma no fanatici!"
U real-politici to se sve svodi na čistu kalkulaciju. Politički čudesno netalentirani hrvatski premijer Zoran - Zo Milanović na posljednjim je europarlamentarnim izborima pokušao pocijepati IDS, krenuvši u Istri i protiv njih i protiv HDZ-a, pa je izgubio. Zo se oslanjao na Damira Kajina, ograničenog lokalnog demagoga iz Buja, koje Istrijani uopće ne računaju u Istru, te na Peđu Grbina, dva metra visokoga mladića dječjeg lica, ljubaznog giganta, kombinaciju Velog Jože i Shreka. Jakovčić je svu tu trojicu čudaka lako zgazio pa pustio Milanoviću da digestira poraz i poliže rane pa mu se vrati s ponudom za koaliciju za iduće parlamentarne izbore u martu. "Naravno, Zo", priklonio se Nino, "ali ja ću biti na listi na trećem mjestu i idem u Bruxelles, a ti se ovdje frigaj kako znaš…"
Ostatak Jakovčićeve ekipe lako će se dogovoriti s ezdepeovcima. Zajedno će podržati Josipovića na predsjedničkim izborima krajem godine, a zatim će u predizborni savez za parlamentarne izbore 2015. Primarni im je interes izbjeći konfrontaciju, budući da samo SDP može uzeti glasove IDS-a.