Istrijani, naime, na lokalnim izborima optiraju za domaću kozu, a na nacionalnim polažu na crveno i nije sigurno da bi IDS u kontri s njima očuvao zastupnički klub u Saboru - tri mjesta - a kako im SDP kao partner to može unaprijed garantirati sporazumom o prijeizbornoj koaliciji, nemaju nikakva interesa da bilo što riskiraju…
Uostalom, postoje li među ovim dvjema strankama neke ideološke razlike?
U što vjeruju Istrijani?
Istrijani vjeruju u istrijanizam, u zasebnost koja ne proistječe iz programatskih intencija, nego iz genetskog koda te jedine hrvatske županije s povijesnim legitimitetom, ali ne starodrevnim, iz srednjega vijeka, nego onoga stvorenog populacijskim kretanjem u sadašnjoj i prošloj generaciji. Stvoreni jučer, kao jugoslavenski projekt, pokrajina i pokret njih k esdepeovcima upućuje tek ljevičarski sentiment, što nema puno veze s nekim čvrsto utemeljenim politikama. Bella ciao i ćao.
Hrvatska narodna stranka (HNS) uskoro će se pocijepati na jednu provladinu frakciju predsjednice Vesne Pusić i drugu osnivača stranke Ratka Čačića. Odmoran i nabildan, nakon kraćeg boravka u zatvoru, on se vraća na političku pozornicu. U prvoj grupi bit će većina rukovodstva, u drugoj većina članova. U tri županije hrvatskog sjeveroistoka koje pokrivaju Zagorje i Međimurje, a gravitiraju oko Varaždina, nalazi se utvrda vrijednih kramara, najmarljivija (protestantska) hrvatska populacija gdje je Čakovac još u Jugoslaviji bio najbogatija općina u zemlji (ispred Gevgelije). I tu je, kao i posvuda u Hrvatskoj, propala industrija, ali se digao obrt, razvio šverc (to je bilo nacionalno središte ratnog šverca oružja) i "malogranični promet" te razvoj u bescarinskim zonama… Ukratko, ova se regija, kao i Istra, uspjela donekle odalečiti od Hrvatske, pa je manje primitivnog klerikalnog nacionalizma, što je skopčano s ekonomskim napretkom (to su striktno spregnute varijable). Varaždinci nisu jako moderni, nego konzervativni provincijalni zavičajci, a to ih je i spasilo - nisu kao u Rijeci pokušavali spasavati tešku industriju, niti voditi nacionalnu politiku kao neka ideološka centrala. Mogu s lijevima, a mogu i s desnima, kako se već napravi račun i na stočnoj pijaci na Markovu trgu u Zagrebu utanači posao...
Kad se otcijepi, Čačić namjerava stvoriti "ucjenjivački blok" za koaliranje na nacionalnoj sceni s različitim skupinama sredine - tu mu se kao partner nameće zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, čija lobističko-klijentelistička centrala nije građena za izazove nacionalne politike, ali se nekome može priklopiti. Rodit će i druge čudnovate voćke u dugoj, toploj političkoj sezoni 2014/2015. No, sva je logika da će na kraju svi prelaziti HDZ-u jer se jedino tako mogu domoći plijena - položaja u ministarstvima i javnim poduzećima, kojih bi se oni koji su sad na vlasti prvo morali odricati da im nešto daju uđu li u koaliciju sa SDP-om kakvu priželjkuje Vesna Pusić… Revolucija je u ovim krajevima uvijek bila primarno sredstvo za stjecanje moći i bogatstva, a nema razloga da se to sad naglo promijeni.
Bandićevci su već svoji na svome u Zagrebu i treba im samo priključak za ovakvu kombinatoriku koju je Čačić već više puta pokušao. Još 2000. kao Račanov ministar progurao je Mesića pored Ivičinog kandidata Budiše, te stekao snažnog saveznika na Pantovčaku mimo lijeve koalicije. Kad je propao na izborima 2003. zamalo je uspio napraviti koaliciju s pobjednikom Sanaderom, ali ovaj ga je, puno vještiji politikant, prevario tako što je na prevaru dobio podršku desničarskog HSP-a, kojeg je onda također preveslao i ostavio na cjedilu te napravio koaliciju s Pupovčevim Srbima. S Milanovićem Čačić se nije uspio dogovoriti 2007. i tada su skupa izgubili, a 2011. složno su zakukurikali i stvar je konačno upalila: Čačić je preuzeo praktično sve ekonomske resore u vladi. On i njegova strančica nisu mogli svariti golemi zalogaj. Milanović ga je pustio da se udavi. S Vesnom Pusić, koja je kao i Zo posve nezainteresirana za ekonomska pitanja, imao je bezbrižni premijer puno lakši odnos.
Treća je regija koja će na idućim izborima imati presudnu važnost u kreiranju vlade - istočnoslavonska paradržava Branimira Glavaša, mostarskog uznika osuđenog na sedam godina robije jer je zapovjedao prilikom ubojstva deset srpskih civila u Osijeku (samo u Hrvatskoj odležiš jedva šest mjeseci po glavi ubijenoga).
Kako su se u Hrvatskoj dvije nacionalne političke centrale, sudeći po ispitivanjima javnog mišljenja, smanjile i pretvorile u stranke osrednje veličine, vlada se neće moći sastaviti bez širokih koalicija, pa će tu biti ključne ove regionalne stranke, budući da se neće moći sašiti krpara od samih instant-pokreta i slučajnih likova na osobnim listama te od Pupovčeva SDSS-a, uvijek spremnog za participaciju u vlasti, posebno ako mu se opet pruži historijska prilika da desnici osigura legitimitet pod egidom "Hristos voskrese!"
Hrvatska demokratska stranka Slavonije i Baranje (HDSSB) u teškom je ratu s HDZ-om oko Vukovara i Osijeka (uostalom, Karamarko je skupa sa Sanaderom radio na tome da se Glavaša strpa u buturu). Nadmeću se oko toga tko je pravi slavonski Ku-Klux-Klan, a tko samo banda kriminalnih oportunista (i to još nije jednoznačno razriješeno). HDSSB se domunđava s Bandićem, a ovaj s Čačićem. Ali to je neostvariva kombinacija - birači to ne bi progutali - stoga će na izborima najvjerojatnije doći do atomizacije, a ako se pojavi neka alternativa koja zapali birače, mogao bi se dogoditi preokret neslućenih razmjera.
Iz poznatih činjenica lako je napraviti konstrukciju buduće raspodjele snaga. Kako za europarlamentarne izbore u martu 2014. nema puno interesa ni potrebe za neke političke izume, a za predsjedničke na kraju godine nikakve mogućnosti, tek bi izbori za Sabor 2015. mogli donijeti preokret i to ako se na slobodnom prostoru centra pojave novi, radikalni pokret i uvjerljiviji ljudi. No, i kad postoji potreba za čovjekom koji bi pokrenuo stvari, ne znači da će se takav nužno pojaviti, a onda sav prostor ispune oportunisti. Politika nije stohastički proces. Bandić nije predvidiv kao neutrino, a sve te podivljale elektrone ne možeš uloviti ni za rep, ni za glavu.