Zašto Hrvati luduju u Vukovaru? Pa dobili su taj rat - izgubili bitku, ali je otpor osigurao pobjedu.
Nije to slavni kosovski poraz poslije kojega je uslijedilo pet stoljeća ropstva, nego jedan mali slavonski Staljingrad, gdje je nakon četiri godine opet uspostavljena hrvatska vlast. Poginulo je 879 hrvatskih vojnika, četvrtina od ukupno ubijenih u cijelom ratu do Sarajevskog primirja od 2. januara 1992. U Vukovaru razni domobranci uspjeli su zaustaviti 1. proletersku gardijsku mehaniziranu diviziju. Ojačana jednom oklopnom i sa dvije mehanizirane brigade, partizanskom (teritorijalnom) divizijom i različitim odredima prikupljenim po Srbiji, imala je sveukupno 30.000 ljudi sa 1.600 tenkova i borbenih vozila, 980 topova, 60 aviona i brodove Riječne flotile. Je li to onda velika pobjeda ili je poraz? Ta kod Vukovara, JNA je izgubila rat.
Dva i pol mjeseca trebalo joj je da zauzme nevažan gradić na samoj obali Dunava i pritom je pretrpjela velike gubitke u tehnici i ljudstvu. Što je najvažnije, bio je to njen moralni debakl. Srbi su se osvjedočili kako je Armija bezvrijedna, Hrvati da je spremna na zločine, a međunarodna zajednica registrirala je i jedno i drugo i nekadašnja Titova mini-velesila prestala je postojati u novembru - čim je grad pao, sve države svijeta povukle su priznanje saveznoj vladi koja je vojsci davala legalni okvir za djelovanje. Sloba je tada smijenio sve generale i preuzeo firmu. Ljudi koji su branili Vukovar, proći će pakao srpskih logora, ali su zapravo trijumfirali -omogućili su Hrvatskoj da podigne svoju vojsku te pod oružje okupi oko 350.000 ljudi uvjerenih da vode pravedan, obrambeni rat...
Obranu Vukovara sačinjavalo je manje od dvije tisuće bijedno naoružanih lokalnih dečki, radnika, nastavnika, auto-instruktora, vlasnika butika i konobara, predvođeni dvojicom "plavaca", oficira protuzračne obrane, poslanih iz Zagreba. Mile Dedaković s radio-šifrom "Jastreb" bio je ranije potpukovnik u raketnoj bateriji u Jastrebarskom, a njegov zamjenik Branko Borković kapetan u istoj jedinici koja se povukla s Plesa kad je JNA otišla iz Hrvatske (i poslije je kod Novog Sada oborila američki "nevidljivi avion"). Kao oficirima JNA, prilikom školovanja utuvili su u glavu doktrinu "naoružanog naroda", koja predviđa da se aktivne trupe suprotstave nadmoćnom agresoru i izginu dok se u pozadini provodi mobilizacija. Znači, bitka se vodila "by the book", prema udžbenicima svenarodne obrane, pa je ta vojna mudrost donijela ratnu pobjedu.
Tek kad je uvidio kako svi dogovori koje je sa Slobom napravio u Karađorđevu i Tikvešu neće vrijediti na terenu, Tuđman je na samom početku vukovarskog sukoba napokon dopustio da se formira vojska i osnuje generalštab. General-pukovnik Antun Tus doveo je profesionalce koji su hadezeovsku žakeriju trebali pretvoriti u vojne operacije. Nije, dakle, samo parabola zaključak kako je hrvatsku državu stvarala Udba, a obranila JNA. Naravno, presudan je bio masovni odziv na mobilizaciju, kakvog nije bilo u Srbiji. Kome se išlo ratovati na tuđi teren, za očuvanje nečega što je već prestalo postojati?
Zašto se onda u Vukovaru danas stvara kult hrvatske žrtve, kao da je to bio uzaludni poraz koji treba zamagliti nekim novokomponiranim hrvatskim kosovskim mitovima? Zašto se bitku obilježava isključivo kao ljudsku tragediju, a ne kao pobjedu koja uvijek nosi žrtve - imaš Vukovar, imaš hrvatsku državu, a to što se ona ljudima koji tamo žive, a i drugima, sad ne sviđa i ponekad čini nedostojnom položenih života, nije stoga što je premalo hrvatska, nego zato što je premalo država. Da je pošteno napravljena, ne bi u Vukovaru ni moglo doći do skandala kakav je ove godine izbio na proslavi Dana sjećanja.
Svi protagonisti te političke predstave unaprijed su pali u nervoznu histeriju i napravili bezbroj krivih političkih poteza. Nevjerojatno je koliko se ljudi posve nenadarenih za politiku našlo na okupu. Glavni je lik neki Tomislav Josić, bivši bolničar na psihijatrijskom odjelu, koji se istakao uništavajući tenkove tromblonima na Trpinjskoj cesti. Prošao je logor i potom otišao na rad u Njemačku, ali se vratio i sad vodi "Stožer za obranu hrvatskog Vukovara". Onako kako se borio protiv tenkova JNA, danas se bori protiv ćirilice, koju je i JNA zabranjivala. Ljudima poput njega nepodnošljivi su, u stvari, preostali Srbi, njih trideset posto u Vukovaru, odnosno 1,8 posto u hrvatskom korpusu. Ne podnose ni homoseksualce, pa njihovo sparivanje žele zabraniti Ustavom. Zatim bi izveli na sud preostale hrvatske udbaše, koji su jamarili poslije Drugog svjetskog rata, iako su ti ljudi poslije osnovali HDZ, stožernu desničarsku stranku. Uopće bi iz politike i javnog života uklonili komunjare, kako reformirane tako i nereformirane, da se postigne nacionalna monolitnost, država pretvori u kršćansku obitelj, a društvo u zajednicu. To nije do kraja uspjelo ni u Iranu, odakle Hrvati, nesumnjivo, vuku porijeklo.
Josić je u Vukovaru formirao "kolonu sjećnja" u koju nije htio pripustiti predstavnike državnoga vrha i njihove goste. Na čelu kolone stupao je predsjednik HDZ-a, drugi Tomislav, naime Karamarko, koji je karijeru započeo kao šef kabineta staroga udbaša koji je osnovao HDZ. Sad mu taj njegov nekadašnji pripravnik obećava suđenje zbog zlodjela u doba Bleiburga. Crni Marko bio je također šef izbornog stožera Stipe Mesića i doveo ga na Pantovčak, da bi Stipe sad zatražio oštar nastup vlasti prema desnici i desničarskim aktivnostima toga svog nekoć najpouzdanijeg čovjeka s kojim se u međuvremenu razišao, da bi ovaj ušao u HDZ, koji su ranije skupa rušili. Zbilja, to je ekipa koju ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep!
U koloni dva Tomislava bio je i Ante - poen za desnicu, iako Gotovina daje umjerene izjave kao da je engleski liberal, jedan od onih advokata koji su ga branili u Haagu. Bili su u koloni još i deseci tisuća hrvatskih hodočasnika, političkih statista, koji osjećaju da duguju pijetet, iako razumom ne mogu obuhvatiti svu logiku događaja. No, Josićevi stožeraši uspjeli su spriječiti predsjednika države, predsjednika Vlade, razne dužnosnike i njihove goste da se priključe koloni, što možda i nije bilo loše, jer se u toj skupini našao i jedan od najodvratnijih likova recentnog hrvatskog posrnuća, Tomislav Merčep, protiv kojega je netom podignuta optužnica za ratne zločine.
Merčep je u Vukovaru bio prvi predsjednik HDZ-a te okupljao ljude koji su poslije osuđeni za pljačku, iznude i ubojstva srpskih civila. Počeli su s tim još prije izbijanja oružanog sukoba, a zatim je eskadron smrti prošao sva hrvatska ratišta i, boreći se uvijek u pozadini, ali ne onoj neprijateljskoj, ostavio krvav trag zločina. Merčep je stoga postavljen za pomoćnika ministra unutrašnjih poslova, dok ga ministar branitelja u Milanovićevoj vladi poziva na svečanost u Vukovaru, kako bi vlast još jednom demonstrirala principijelnost - pa nije još pravomoćno osuđen, zar ne?
Nije čudo što je zemlja zapala u maničnu depresiju, premijer je maničan, ostali su depresivni... A figura poput Merčepa na vukovarskom mimohodu trebala mu je valjda radi povećanja ugleda među onima koji bi prije sebi odsjekli ruku nego glasali za SDP. Kao što će, istodobno, uzrokovati povraćanje kod onih koji su im prije davali glas misleći da su, ako ne sposobniji, barem ispravniji od konkurentske reprezentacije. Tomislav Merčep, Josip "Lex" Perković i Ante Gotovina, kojemu se Zoki također pokušao približiti pa ga iskoristiti - neuspješno, pokazalo se u Vukovaru - likovi su preko kojih Milanović simbolički komunicira svoju nikom razumljivu političku liniju.
Uz vladinovce išli su i dva Jastreba, Dedaković i Borković, ali im Josić također nije dao da uđu u kolonu. On je povijest prekrojio tako da mu pristaje kao odora vojskovođe koji je, očito, sam izvojevao pobjedu u vukovarskoj bici i Domovinskom ratu. Heroj naknadno iskonstruiranog poraza, trijumfator u predstavi njegova obilježavanja. Ispovijedajući se "Glasu koncila" rekao je: "Nismo se riješili unutrašnjeg neprijatelja… Za ovakvo vodstvo države nismo se borili, ali ne mislim na današnje, nego od prvog predsjednika do posljednjeg, od prvog predsjednika Sabora i prvog ministra do današnjeg…" Nitko mu, dakle, nije dovoljno dobar ni za kolonu, ni za hrvatsku politiku, u kojoj bi, valjda, on sam trebao dobiti ulogu kakvu možeš steći jedino pučem. Jest, doduše, nadmudrio šefa Vlade i šefa opozicije, te nametnuo svoj Stožer kao stvarnu vlast u Vukovaru, barem u vrijeme ovog svakogodišnjeg festivala očajavanja, ali to ne govori toliko o njegovim sposobnostima, koliko o njihovoj nesposobnosti. Stranka osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša pokreće pak ideju o "regionalizaciji" zemlje, jer žele stvoriti svoju, hrvatsku nezavisnu državu u Slavoniji, čemu ni SDP, izgleda, nije posve nesklon, jer bi mogao napraviti vlastitu, istarsko-riječku paradržavu, u kojoj će skloniti glave kad izgubi iduće izbore. Srbe u Hrvatskoj vodio je u propast devedesetih jedan liječnik, psihijatar, koji je mislio da su "lud narod", a depresivne Hrvate, koji svakako nisu normalni po mjerilima europske političke korektnosti, u dvadeset i prvo stoljeće povest će jedan bivši psihijatrijski bolničar, koji se istakao na Trpinjskoj cesti. No, ako će ovu ludnicu od države voditi pacijenti ili bolničari mentalnog odjela, svršit ćemo opet u nekoj katastrofi!