Postoji i islamistička ulična operativa, ali oni se priklanjaju ministru unutarnjih poslova, najvećem, neopisivom sarajevskom tajkunu Fahrudinu Radončiću.
Sandžaklija, eks-komunjara, on je prešao na stroži oblik islama, pa mu se žena pokriva maramom. Izdavač vodećeg dnevnog lista "Avaz" sagradio je dva velika nebodera u gradu, a jedan od njih najveći je u Južnoj Europi. To je toranj od 41 etaže visok 176 metara.
Radončiću su bliski ratni profiteri s prekomorskim kapitalom, povezani s vehabitskim islamom, ali dobar je bio i s Miroslavom "Delta" Miškovićem, s kojim je ulazio u poslovno savezništvo. Osnovao je zatim vlastitu stranku, privukao "jastrebove" i postao treći samostalni faktor na bošnjačkoj političkoj sceni. S tim da su idejna određenja njegove karijere nauhvatljiva - politička borba u Sarajevu rat je svih protiv sviju, što Fahro otvoreno priznaje jer kad su zatražili da podnese ostavku zbog toga što policija nije suzbila nerede, izjavio je da je to sve samo Lagumdžijina kuhinja, čemu se neizravno priključio Bakir rekavši da "krizu mogu razriješiti samo skori izbori". Drugim riječima, problem će se otkloniti kad nestane uzrok - a to je Zlatko, koji sa svojom strankom uvijek uzima neproporcionalno velik dio vlasti, bez pokrića u biračkom tijelu, oslanjajući se na novine, televiziju, raju, intelektualce i strane diplomate koje je lako šarmirati kad ih odvedeš u slikoviti restoran "Pod lipom" na Baščaršiji, pa udariš u diple i tanke strune, a dobro govoriš engleski…
Kad se ovako gleda na stvari, one izgledaju prilično jednostavno. U Tuzli izbili su nemiri. Tamo je krizu izazvao kolaps industrije privatizirane još pod vladom SDA. Njihovi lokalni rukovodioci na glasu su kao posebno korumpirani, ili su možda samo prononsirani kao najveći lupeži, jer sve medije u Sarajevu kontroliraju konkurenti - Radončić i SDP. U svakom slučaju, nezadovoljstvo je eksplodiralo prosvjedima koji su se od običnih demonstracija pretvorili u studentsko "bosansko proljeće" i huligansku "uličnu revoluciju", s tim da se onda spontano "događanje naroda" dalje širilo kao "antibirokratska" ili balvan-revolucija, jer su bunt u Sarajevu i Mostaru oblikovale i usmjeravale političke formacije bliske esdepeovskom proletarijatu. To usmjerenje ima jaka uporišta među intelektualcima poput filmašice Jasmile Žbanić, koja ih podržava, te među alternativcima, mlađim ljudima u urbanim sredinama koji su gnušaju nacionalizma i bošnjačkog primitivizma.
Samo je nedostajalo da se unutrašnje nezadovoljstvo pretvori u nacionalni, interkomunalni sukob, pa time prinudi međunarednu zajednicu da opet intervenira… Ali, ovom prilikom to nije uspjelo. Neredi se ne mogu izvoziti u Republiku Srpsku, jer su tamo policijske snage pod kontrolom srpske državine, a u Mostaru, Hercegovci se uopće nisu suprotstavljali, jer Bosanci i Hercegovci nisu nasrnuli na njihove svetinje, crkve i nogometne stadione, nego na ustanove lokalne bosanskohercegovačke države koje i oni sami preziru. Mirno su promatrali kako ljiljan-jurišlije pale kuće u kojima su bili neki bezvezni uredi, arhiva i kulturni dom u kojem se uvježbavao dječji zbor "Mo-stars". Demonstranti su još zapalili i sjedište SDA i HDZ-a, da ne bi ostavili sumnje o svojim političkim predilekcijama. Hercegovcima je bilo milo što sami Bošnjaci, kako god se nazivali, pale sjedište vlastite partije, a kad je planuo HDZ, nisu makli malim prstom. Demonstranti nisu dopustili vatrogascima da gase dok kuće nisu temeljito izgorjele. Specijalna policija nije djelovala jer je nije imao tko poslati u akciju, budući da je mjesto načelnika upražnjeno pošto se već dugo vodi spor dvije zajednice oko njegova imenovanja. Na kraju, prikupljena je policija iz Čitluka, Čapljine i Međugorja, pa su domaći Hrvati razjurili ostale urođnike i opet je uspostavljen varljivi mir.
Neredi se ne mogu izvoziti u Republiku Srpsku, jer su tamo policijske snage pod kontrolom srpske državine, a u Mostaru, Hercegovci se uopće nisu suprotstavljali, jer Bosanci i Hercegovci nisu nasrnuli na njihove svetinje, crkve i nogometne stadione
Cijela ova va banque operacija Lagumdžijine klike pokrenuta je u strahu od rezultata idućih izbora - moraju ih izgubiti, jer ih ne mogu dobiti. Potpuno potisnuti mogu se nadati jedino podršci međunarodne zajednice koja bi, prestrašena razvojem događaja, trebala "zalediti" postojeće stanje. Za međunarodne diplomate to je privlačna opcija jer otklanja neizvjesnost - unaprijed se dogovaraš s akterima koje proglasiš glavnim partnerima, umjesto da čekaš kako će proći na izborima, pa se onda s njima natežeš kad im javna podrška već udari u glavu…
Kako funkcionira vanjski faktor u Bosni, moglo se dobro vidjeti iz intervjua koji je nedavno objavio "Večernji list" s jednim francuskim mirovnjakom, pravnikom koji je zauzimao ugodno mjesto pravnog savjetnika u Uredu visokog predstavnika u doba kad je na čelu OHR-a bio britanski političar lord Patrick Paddy Ashdown. I on je, kao i sir Michael Rose rođen u Indiji, a bio je pofesionalni komandos, ali ne u SAS-u kao ovaj drugi lik, nego u SBS-u, znači u marinskom sastavu specijalaca. Zatim se prebacio u Secret Intelligence Service (SIS) pa je sedamdesetih dodijeljen UN-ovu uredu u Genevi, odakle se podržavalo "helsinške procese" sračunate na destabilizaciju komunističkih režima.
Koncem sedamdesetih prebacio se u politiku, ušao je u Liberalnu stranku, koja je nakratko bljesnula u parlamentarnom spektru. Preuzeo je njeno vodstvo na 11 godina, ali su ga u trenutku najvećeg izbornog uspjeha izmanevrirali Tony Blair, koji je postao laburistički premijer, i njegov nasljednik, pa je odlučio da se povuče. Kraljica ga je "stavila na listu", postao je lord, te stupio na svjetsku pozornicu - imenovan je visokim predstavnikom u Sarajevu. U Haagu se pojavio kao svjedok protiv Miloševića, a pritom je opisao kako mu je Tuđman na salveti crtao podjelu Bosne (čiča je sve s tim gnjavio, čak sam i ja u manjem krugu jednom tome prisustvovao na Novu 1992. godinu).
Paddy je bio grozan komesar - u trenutku kad su se po zaključenju rata u tri nacionalne zajednice afirmirale nove, alternativne političke snage; SNSD Milorada Dodika, Lagumdžijin SDP i frakcija HDZ 1990. pa počele kuhati zajedničku reformsku vladu, Ashdown im je različitim manevrima onemogućio da je formiraju kao sedmočlanu koaliciju, te zapravo vratio na vlast gubitnike - Karadžićev SDS sa još živim i zdravim Karadžićem, Izetbegovićev SDA i autentični, nepopravljivi HDZ i tako je u sekundi raspršio sve iluzije o pozitivnom, benevolentnom djelovanju međunarodne zajednice. U moralnom smislu, ta je šteta bila nenadoknadiva. Paddy je računao da će lakše manipulirati kompromitiranim političarima čije je sudbine držao u rukama, jer su bili predmet istrage, nego s liderima koji imaju izborni legitimitet i odgovornost prema svojim biračima. Oni su tu lekciju usvojili i shvatili da se može ići samo s osloncem na vlastite sile, ucjenama i pritiscima kao sredstvima iz arsenala real-politike, a ne idealistički, vizionarski ili barem konstruktivno. Ashdownu je pomagao jedan njegov blizak suradnik, nevjerojatno vješt operator iz istog gnijezda, savjetnik Julian Braithwaite, danas britanski predstavnik u Stalnom komitetu za sigurnosnu politiku Europske unije. Na Balkanu je bio od 1994, a najvažnija mu je rola bila kao diplomatu u Beogradu kod Miloševićeve prodaje srpskog Telekoma britanskom NatWestu, u čemu je kao savjetnik sudjelovao bivši britanski ministar vanjskih poslova lord Douglas Hurd. Tu je skoro dvije milijarde maraka promijenilo ruke, a savjetnička provizija je umjesto uobičajana manje od dva bila - šest posto. Slobi su pare dobro došle jer se pripremao za kosovsku epopeju.
(Nastaviće se)