Šokirao sam se kad sam u zagrebačkom "Večernjem listu" (20. 9. 2009) pročitao svjedočenje Miroslava Tuđmana, najstarijeg Franjinog sina i predsjedničkog kandidata na sljedećim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, a kojim se on čak ponosi, da je odgojen i odrastao "u kući u kojoj se nikada nisu pričali vicevi".
Šokirao i odmah shvatio, pa tek mi je sad jasna sva krutost bivšeg generala JNA, sva njegova politička rigidnost, nedostatak duha, šarma i otuda i strašan progon "Feral Tribunea". Pa, to nije za hvaliti se, to je za "bogu plakat"! Pa tko bi, pitam se, takvog čovjeka izabrao za bilo što? Gdje je tu ona tako nužna doza ljudskosti, a kamoli štogod više?! Jer, humor nije samo, kako bi to rekao Karel Čapek, "najdemokratskija od svih ljudskih navika", nego i znak "najveće duhovne slobode" (F. Hebbel). Nije ni čudno da vic, šalu, karikaturu, satiru i druge izraze humornoga progone sve totalitarne ideologije, režimi, vlastodršci, tirani.
Jer oni ih ne razumiju, jer oni destruiraju njihovu poziciju, jer oni ih dovode u pitanje. Jer, oni su im, u konačnici, neprijatelji! Da, zato je i moguće da Kunderinu "Šalu" ne razumiju ni dan-danas neki od pasa-čuvara ideologije, jer ona je šala, čin diverzije slobodnog duha, čin subverzije demokratskog mišljenja, čin diverzije slobode u zatvorenom sustavu bilo kojeg ideološkog prostora. Ona dira u vjerničko-podanički strukturiran i kontroliran svijet, ona se već sad ruga tim i takvim odnosima i ismijava vrijednosti za koje će vrijeme tek sutra pokazati koliko su u sebi bile lažne, jadne i smiješne.
A tako podatne za manipulaciju! Šala, vic, dosjetka nemaju vremena čekati to sutra, jer one već sad vide, one već sad znaju. Jer one su proizvod duha, inteligencije, slobode, kritičkog mišljenja, nepokornosti... One su sve ono što Njih i Njihovu ideologiju dovodi u pitanje! Njih i Njihovu podvalu kojom pokušavaju kontrolirati one što ih nadmašuju (Prokrustova postelja!) u vremenu i prostoru, bilo inteligencijom, bilo stvaralačkim darom, bilo individualnom slobodom. I to je tako oduvijek, na ovaj ili onaj način, od Aristofana i Plauta, preko Rabelaisa, do naših vremena kad Kundera pokazuje koliko je šala subverzivna ili kad Eco u "Imenu ruže" ukazuje na značaj komike u kulturi, a sav zaplet veže uz tobožnju Aristotelovu "Poetiku", čiji jedan dio tretira komediju, a uništava je opat Jorge koji smijeh i komediju drži neprimjerenima kršćanstvu.
Ideologije svoj strah od svega i svačega, najčešće od slobodnog i kritičkog promišljanja "ideoloških svetinja", pokušavaju pretočiti u strogu kontrolu dviju ponajvažnijih stavki: slobode mišljenja i ljudske seksualnosti. One su im u cijeloj povijesti bile i ostale ozbiljan ispit, kamen kušnje u vlastitoj nesigurnosti, nemoći, slabosti, zaglupljenosti. U svojoj ograničenosti one se jedino mogu pozivati na "više instance" (Boga, monarha, vjeru, naciju, klasu...) i iz njih izvlačiti "zabrane" koje obično "ojačavaju" prijetnjama ili ovozemaljskim ili transcedentnim. Ali kako ni sami nisu sigurni u te "naknadne" kazne i nagrade, onda ih vole provoditi ovdje na zemlji, proganjati sumnjivce, neistomišljenike, one koji ih dovode u pitanje, koji pokazuju koje oni gluposti prononsiraju, koji najposlije - ismijavaju njihove gluposti. Takvi su za njih, dakako, a što drugo nego nevjernici, otpadnici, izdajice, smutljivci, liberali, bogohulnici...
Vlastodršci i njihovi poltronski sluge ih, nedorasli duhovnim vrijednostima, humoru nedorasli, jer i to je dar kao i napisati pjesmu, skladati etidu, naslikati sliku, progone, zatvaraju, ubijaju, spaljuju... Uništavaju djela i ljude koji ih po svemu nadmašuju. Tu se malo što promijenilo od vremena Ovidija, preko vremena Boccaccia, do vremena Rushdieja. Niti je u svijetu manje gluposti niti, dapače, progonitelja pameti i slobodnog mišljenja.
Možda je tu ipak, podsjetimo, najreprezentativniji literarni primjer satirični Rabelaisov roman "Gargantua i Pantagruel", koji se ruga situacijama, likovima i događajima, ismijava ih nerijetko hiperbolično i parodira ih ne štedeći ništa i nikoga, pa ni Evanđelja. Vic, šala, komično, satirično... kod njega su nerijetko dovedeni do groteske. I možemo govoriti o onodobnim "neprosvijećenim" progoniteljima i njihovoj niskoj razini svijesti. No, tadašnji kršćanski, tiranski ili vlastodržački progoni Rabelaisa, kako tko voli, nisu nimalo drukčiji od današnjih progona karikatura, humora, šale, satire ili vica. Samo su se promijenili meridijani na kojima se povijest ponavlja. Čak današnje gluposti nisu nimalo manje (a čovjek bi očekivao napredak ljudske svijesti?!) od onih koje je ismijavao Rabelais.
Plašim se čak da su mnogo veće. No, ni ideologije našeg doba (fašizam, komunizam, islamizam...) nisu nimalo manje otporne ni na vlastite gluposti ni na tuđi humor, ruganje i ismijavanje. Uz svu aroganciju i apsolutni nedostatak samokritičnosti one tek usavršavaju metode egzekucije. A njihovi egzekutori, smiješni i jadni u skučenosti svoga poslušništva, pa dakle i netalentiranosti i neslobode, na jednak način proganjaju kreaciju i umjetnika, a i tu najčešće humorne reakcije na opću društvenu hipokriziju... nekoć pisaca, a potom i drugih stvaralaca: karikaturista, filmskih redatelja, glazbenika...