Malo je ko vjerovao da će kamen temeljac biti jedino što su Česi izgradili u Gacku nakon što su negdje u maju 2007. godine okrenuli vola na ražnju, dovezli pivo i konobarice iz Praga pa organizovali narodno veselje. Danas, skoro dvije godine poslije, malo ko vjeruje da će elektranu u Hercegovini Česi stvarno i napraviti.
Gledano iz ove sumorne i krizne 2009. godine, treba staviti ruku na srce i biti iskren pa priznati da je ta 2007. bila "zlatna godina". Indeksi na berzama, kako u regionu, tako i u Republici Srpskoj i Federaciji, vrtoglavo su rasli, novac se u ogromnim količinama prelivao iz banaka u fondove, radnici su dizali kredite, kupovali akcije i čekali da za sedam dana zarade dobrog polovnog golfa četvorku.
Da, da. Bilo je to vrijeme kada se uz širok osmijeh na jutarnjoj kafi pozdravljalo: "Šta ima? Gdje si uložio?... A što u taj fond, pa on je juče rastao samo 10 odsto?" Ili "Kako si?... Dobro, samo da potraje".
A vlasti? Niko od predstavnika vlasti nije se ni pojavljivao na televiziji a da nije pomenuo projekte vrijedne desetine miliona...
Bila je to godina u kojoj je u Banjaluku "legla milijarda" od odlične privatizacije "Telekoma Srpske", kada su Rusi definitivno odlučili da pokrenu Rafineriju nafte i kada su počeli ozbiljni pregovori o izgradnji mreže autoputeva...
Da, da. Bilo je to vrijeme kada su se nule na vrijednosti projekata dodavale ko na štucovanom kursu njemačke marke u vrijeme vladavine dilera deviza. Češka milijarda i po za Gacko bila je samo jedna od milijardi.
A onda je došla 2008. godina. Riječ kriza polako, prvo stidljivo, udomaćila se u svakodnevnom rječniku. Indeksi na berzama klizili su ko djeca niz poledicu. Secesija i recesija bile su dvije najviše izgovorene riječi u BiH.
I tek kada je Vlada RS uključila i naše ljude od struke, shvatili su da sa projektom nešto nije u redu, jer su Česi nakon kamena temeljca počeli da rade studiju izvodljivosti, a ne prije nego što je bilo logično. I tek tada su u istoj vladi ozbiljno shvatili i tužbu malih akcionara u RiTE Gacko, koji su na sudu potražili zaštitu svog udjela.
I tek sada je postalo jasno da je energetski koncern ČEZ za realizaciju projekta angažovao više pravnika od električara i da mu je bitniji paragraf u ugovoru o arbitraži od izrade kvalitetne studije opravdanosti nove megaelektrane.
I sad smo tu gdje jesmo. Česi su najavili povlačenje iz projekta optužujući Vladu RS da ih je prevarila, traže da im se plati onaj pečeni vo, pivo i konobarice sa fešte i navodna izgubljena dobit.
Danas zbog ČEZ-a likuju takozvani ekonomski analitičari, koji su ubijeđeni da je struju izmislio Srbin Nikola Tesla i da je projekat od početka bio osuđen na propast jer je vlast pogazila prava malih akcionara. A to je u samoj suštini netačno.
Priča o ČEZ-u u stvari ne govori o sposobnosti ili nesposobnosti aktuelne Vlade RS, već je to priča o našoj bahatosti i potrebi da se upuštamo u nešto ne znajući šta to imamo i nudimo, koliko to vrijedi i koliko možemo na kraju zaraditi. Priča o našoj krivo naslijeđenoj naravi po kojoj nam je čitav svijet kriv za vlastite promašaje.
Onda kada istinski shvatimo da je kamen temeljac samo početak, a ne kraj projekta, možda ćemo biti u stanju da razumijemo zašto ČEZ nikada ozbiljno nije ni razmišljao o Gacku.