Situacija je i zvanično postala ozbiljna. Tužilaštvo i Sud BiH nadaju se da će to prepoznati i predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić, od kojeg traže da im obezbijedi fizičku zaštitu.
"U svjetlu najnovijih dešavanja Sud i Tužilaštvo BiH smatraju da je neophodno obezbijediti stalnu vanjsku zaštitu zgrade u kojoj radi više od 600 uposlenika", saopštili su u petak iz Suda BiH.
Alarmantni vapaj uslijedio je nepun sat nakon što je u ovom sudu održano ročište o određivanju pritvora organizatoru terorističkog napada u Bugojnu i njegovim saradnicima. Osumnjičeni za ovaj zločin, u kojem je poginuo jedan, a šestoro policajaca je povrijeđeno, pokazao je u sudnici da ne priznaje zakone zemlje u kojoj živi i ubija. Naser Palislamović nije htio ustati pred sudijom jer bi nakon tog čina "prestao biti musliman". Negodovao je i što mu je određen branilac tvrdeći da mu nikakav advokat ne treba zato što ga štiti Alah. Identične stavove prema ovozemaljskom sudu, pravu i pravdi iznijeli su Emin Osmanagić, Nedžad Keško i Haris Špago, koji su Palislamoviću pomagali da se skriva nakon bombaškog napada na Policijsku stanicu u Bugojnu. Sudiji nije preostalo ništa drugo nego da zbog nepoštovanja Suda BiH četvoročlanu ekipu odstrani iz sudnice.
Svi oni što se, osim u božju ili kosmičku pravdu i zaštitu, uzdaju i u svoj trud i rad, s razlogom se godinama osjećaju nesigurno u ovoj zemlji. Novost je u tome što osjećaj zebnje sada tišti i nekoliko stotina zaposlenih u kompleksu bh. pravosudnih institucija u Sarajevu. Nije, naravno, nikakav razlog za likovanje to što sada dijelimo istu sudbinu sa državnim sudijama i tužiocima. Naprotiv. Činjenica da zaduženi za borbu protiv terorizma i sami strahuju da ne postanu mete terorista neoborivi je dokaz da su stvari u BiH izmakle kontroli.
Stara priča da kod nas terorizam nije nimalo veći problem nego u ostatku svijeta potpuno je neodrživa. Na klimavim je nogama i teza da apsolutno sve nadležne institucije rade dovoljno na obračunu sa ovim globalnim zločinačkim trendom. Ovo što sada bh. vlasti pokušavaju učiniti neodoljivo podsjeća na film u kojem glavni junak uspije upucati uličnog dilera, a u završnoj sceni vidimo ključnog negativca kako zajedno sa gradonačelnikom ili guvernerom zbraja zaradu od prodaje kokaina.
Hvatanje Palislamovića i njegovog operativca Harisa Čauševića, iz perspektive porodice ubijenog policajca Tarika Ljubuškića samo je nada da zlo neće ostati nekažnjeno. Utjeha su im unuci, koji će bez svog oca morati odrastati zato što neko na vrijeme nije htio shvatiti da likovi kojima ne trebaju advokati, ne ubijaju samo "nevjernike". Za policajce utjehe nema. Oni dovoljno privode i hapse, ali prečesto tužiocima "fali" dokaza za pritvaranje. Jedan od primjera je hapšenje Rijada Rustempašića i njegove "braće". Zbog sumnje, potkrijepljene pronađenim eksplozivom i oružjem, hapšen je i oslobođan najmanje dva puta. Tek je iz trećeg pokušaja zadržan u pritvoru Suda BiH i počelo mu je suđenje za pripremanje terorističkog napada.
Iz ugla političkih lidera hapšenje terorista prilika je za samopromociju. Jedni profitiraju na bugojanskoj tragediji, jer su godinama upozoravali da su radikalni islamisti najveći problem u zemlji. Drugi, evo, samo što se ne zaklinju Alahom dok tvrde da su i oni, otkako je svijeta i vijeka, bili protivnici terorizma. Ni poglavar Islamske zajednice u BiH Mustafa Cerić nije ostao po strani u ovom takmičenju za što bolji politički rejting. Odjednom više ne važe njegove ranije poruke da je potenciranje priče o vehabijama klasično zlostavljanje "i novih i starih muslimana koji imaju za sobom tragično iskustvo genocida". Sad bi se, kao, i Cerić obračunavao sa ovim novim muslimanima. Još više bi volio da ostavku podnese ministar sigurnosti Sadik Ahmetović, kojem o glavi, kakve li slučajnosti, mjesecima radi politički tabor čije interese reis promoviše kad god mu se ukaže prilika.
Za dokazivanje tvrdnje da nemamo nikakvih sličnosti sa ostatkom svijeta ugroženog terorizmom dovoljno je površno podsjećanje kako su bošnjački političari prije Bugojna gledali na dosadašnji "učinak" vehabija. Pipisivana su im ubistva hrvatskih policajaca u srednjoj Bosni, a prvi u Bošnjaka zatvarali su oči. Mediji su objavljivali ispovijesti roditelja iz Travnika čiji su sinovi vrbovani za "sveti rat" u Čečeniji i Avganistanu i tamo su poginuli, a bošnjački lideri to su nazivali srpsko-hrvatskom podvalom. Čak su i studentski domovi u Sarajevu jedno vrijeme bili polutajni regrutni centar iz kojeg je bošnjačka mladež pozivana u boj protiv neprijatelja muslimana po cijelom svijetu. Direktoru ovog doma Emiru Kadriću, kojeg su imenovale, a ne smjenjuju, vladajuće bošnjačke političke partije, mobilizacija studenata nije smetala. Ako Kadrić nije znao šta mu se dešava u domu, kako to da je znao da među stanarima ima homoseksualaca, kojima je poručio da se moraju iseliti?! Neznanje mu nije opravdanje, jer se seksualne sklonosti ispoljavaju u intimi studentskih soba, a napisi "branimo braću u Čečeniji" i "zajedno smo skupa" bili su na oglasnim tablama studentskih domova.
Jednako je teško naći opravdanja i za bošnjačke političare koji sada tvrde da se slučaj "Bugojno" ne bi desio da je bilo dovoljno šire društvene podrške za obračun sa terorizmom, kojem je islam tek izgovor ili pokriće. Istina je da je sve vrijeme nedostajala samo politička dozvola i podrška da institucije za provođenje zakona nesmetano rade svoj posao. Da je bilo više takvih političkih signala, ne bi sada Špirić morao vagati koga će morati zakinuti kako bi našao novac za stalnu stražu oko Suda i Tužilaštva BiH.