I kakav je tip, zapravo, Zoka Milanović

Hrvatska javnost ne može steći jasan sud o Zoranu Milanoviću piše novinski diarist koji uočavaju nedoumicu političkog naroda, nevjerojatno neperceptivnog kad je riječ o političarima. Čim je sve jasno na prvi pogled, publika misli da tu ima još nešto. Jako neprovjerljiva, istodobno je savršeno naivna.

Franjo Tuđman predvodio je skupinu lopova koji su opljačkali cijelu zemlju. To svi znaju, kao i činjenicu da je bio samo dvaput na frontu, po pola dana, posjetivši jedino ogledne pogone etničkog čišćenja u Gospiću i Sisku. Prvi je bio u zoni djelovanja eskadrona smrti pod kontrolom hercegovačkog ratnog poglavice Gojka Šuška, regrutiran među pripadnicima njegova vlastitog emigrantskog kanadsko-norvalskog `Hrvatskog državotvornog pokreta`, a drugi, nominalno, pod ingerencijom političkog tajnika HDZ-a, inženjera Stjepana Bobetka.

Franju, naravski, nije zanimao rat, nego pretvorba i podjela Bosne. Htio je provesti društvenu revoluciju i Hrvatsku preobraziti u mračnu klerofašističku diktaturu pod upravom hercegovačke mafije. Pa iako je to danas svakome jasno, gradovi su ipak puni trgova koje nose njegovo ime. Kao, bio je prvi predsjednik.

Možda se nije moglo drukčije. Ta morao je kalkulirati s objektivnim okolnostima. Nisu dale velike sile... Čak i Goja, ranije poslovođa picerije u Ottawi, gdje je redovito nazočio priredbama u jugoslavenskom konzulatu pošto je čvrgario za Udbu, dobio je lijepu aveniju u zagrebačkoj Dubravi. Ispijeni lupežina bio je nevjerojatno primitivan, okružen najgnusnijim kriminalcima i zlikovcima koji su krali auta, švercovali drogu i prebijali ljude po zagrebačkim hotelima, te ubijali svakoga tko im stane na put izvan metropole.

Ali, vojska je imala dobru prehranu. Gotovina je bio hrabar borac. Pašalić je vraški inteligentan, a Česić Rojs jako duhovit, strašno smiješan kad svojim šoferskim baritonom navali pjevati božićne pjesme...

Uvijek se, dakle, iza bjelodanog krije još nešto, činjenica koju ne vidimo na prvi pogled. Josip Horvat, poznati predratni novinar koji je napisao mnoštvo feljtona i knjiga, opisuje kako su Zagrepčani još 1944. zabrinuto objašnjavli jedan drugome: `Ma ne, pa nije Pavelić budala, nego mi nemamo sve informacije - ne bi on vodio stvari ovako da to sve vodi u čistu propast kako se to nama čini, nama neupućenima...`

I sad, taj Milanović, mlad žicar u odijelu koje mu dobro stoji, s obijesnim huliganskim osmijehom - ne može biti naprosto ono što se čini na prvi pogled: ispravan mlađi čovjek, koji je s odlikom završio fakultet, pa se istakao kao činovnik u državnoj službi, i sad mirno živi sa ženom liječnicom i dvoje male djece u podsljemenskom udobnom stanu od 690 kvadrata. Gdje je tu prava priča? Zašto je proničnost tako nepronična?

O drugim kandidatima koji su pretendirali na isto mjesto u soc-partiji, kao, sve se zna. Kao, zna se sve o Željki Antunović - jednoj prilično samosvjesnoj provincijalki sa dobrim nogama, koja je radila u strančici Tončija Vujića kao računovotkinja, pa je s cijelim šarenim društvom navodnih socijaldemokrata, u kojemu su bili i tiraninov sin, gnjavator profesor dr Miroslav Tuđman Eeyor te Vinko Grubišić, omladinski funkcioner koji još nije bio pronašao svoga Pašalića, poslije prvih izbora na kojima su pukli, prešli kod komunjara, a s njima i ta koka iz Virovitice, koja ide u crkvu, a čudesnom se igrom slučaja zatekla na poziciji potpredsjednice SDP-a, iako je njen pokojni predsjednik koji ju je na to mjesto postavio svima o njoj govorio sve najgore.

Tonino Picula - dobar dečko, zar ne? Nije oženjen. Stanuje u jednosobnom stanu punom starih `Danasa` u Novom Zagrebu, ili je stanovao dok je bio ministar vanjskih poslova, s kabinetom koji je bio veći od njegova i susjedova stana zajedno, uređen s poslovičnim ukusom žene samoga Mate Granića, namješten, dakle, pozlaćenim baroknim škrinjama na vitičastim nogicama i ostalim meblom primjernim uredima jedne patetične male diktature, gdje usred rata što je zahvatio većinu države, lišeni uskusa i mjere, izgrađuju državotvornu scenografiju za starog prznicu, lokalnog tiranina sa šest razreda osnovne škole.

Tonino je prošao kroz taj ambijent tako da ga nije ni dotaknuo - uopće se ne razabire dotiče li ga što, a to tiho čudaštvo i napadna povučenost očito nisu proizvod odgoja i nasljeđa, jer on ima jednog vječno nasmijanog, vedrog, bistrog i intelektualno neobično živahnog brata Boška, sveučilišnog nastavnika na politologiji, koji se poluprofesionalno bavi filmskom kritikom... O Željki ništa ne znamo, Tonino je enigma, a jednino je Bandić otvorena knjiga. Sve se zna o njegovim interesima i poslovima. No, on je, zar ne, odlično vodio glavni grad, sagradio niskopodne tramvaje, cijeli dan prezaposlen juri naokolo, pa je od Sljemena napravio alpsko skijalište, a Savu premostio mostom koji, doduše, nešto šteka, ali će ipak valjda poslužiti, ako se ne pokaže da je isto tako kilav kao i mostovi koje gradi Jure Radić, kojem Haaški sud želi suditi za ratne zločine.

A kakav su plan imali na početku to troje mladih s Jabukovca?

Izađemo li na stranačke izbore svi mi i Komadina, mislili su, zaposjest ćemo izborne baze - Komadina nosi Rijeku, Željka Split, Bandić Zagreb, Picula Šibenik, a opasnog Račanova vunderkinda Milanovića još ćemo poklopiti s Ljubom Jurčićem, koji će mu kao konsenzualno odabran premijerski kandidat oduzimati kisik. Taj Hercegovac koji se zalaže za `industrijalizaciju` - ma što to značilo u 21. stoljeću - uživa popularnost u partijskim redovima zbog svog ekonomskog programa, koji je stari liberal Ante Čičin-Šain upravo sasjekao u novom broju časopisa `Banka`.

Dobro, ta je prvotna izborna strategija propala jer je stari lisac Linić srušio Komadinu u Rijeci, pa je Milanović igrao na dvije baze, na Kvarneru i u svojoj vlastitoj izbornoj jedinici u Slavoniji, pa je sa širokom podrškom u svim županijama, pošto je posvuda bio barem drugi, odmah prevladao. No, njegovi su protivnici zapravo ispušili jer to su sve drugorazredni političari i trećerazredni lideri. Prilika za još jednu unutarpartijsku oporbenu konsolidaciju ipak im se pružila kad su ustali oko nepostojećeg problema 11. izborne jedinice, one za dijasporu koju bi, kako je to Milanović usput pridometnuo i postavio im minu, trebalo ukinuti promjenom Ustava. Što se SDP-a tiče, to je super, jer hercegovački glasovi ionako idu Sanaderu. Ezdepeovska kvaziopozicija koja je tu stala nešto kompšlicirati i žilaviti po sistemu `da, ali...`, odnosno `zar je sad uoči izbora trenutak da postavljamo to pitanje, kad se bojimo za zastupnička mjesta i na toj listi`, obuhvaća osim Željke i Bandića, luzeri s konvencije, još i Matu Arlovića, koji je svojedobno za Račana i sastavljao prijedlog da se ukine ta lista za dijasporu. Mato je u panici - vidi da će ispasti sa osječke liste i iz svih kombinacija. Bivši kovač, koji se digao pošto se oženio kćerkom sekretara komiteta pa napravio partijsku karijeru na sudu u Osijeku gdje je svoj utjecaj koristio da iz zatvora vadi Šeksa, osuđenog zbog neprijateljske propagande, bio je kasnije zaštićen sličnom protekcijom Šeksovom i Glavaševom, pa je izbjegao najgore - on nije otišao na razmjenu u kojoj je Reichl Kir ubijen iz zasjede. Ljudi s takvim repovima boje se, naravno, gubitka utjecaja, poput Glavaša, koji je bio spreman na sve samo da sačuva minimalnu političku bazu...

No, sva ta domišljanja ezdepeovskih aparatčika zaludna su: naredni izbori vrtit će se oko Milanovićeve karizme i korupcije hadezeovskih ministara. Osim toga, mjesta na listi utvrđivat će se po istraživanjima javnog mišljenja koje će biti provedeno početkom jeseni, a sa ovakvim ispadima, oni neće dobro proći kod stranačkog članstva. Ako SDP formira vladu, ovi neposlušni doglavnici završit će u parlamentu - eno živog Tončija Vujića, doajena saborskog kafića koji može potvrditi da je to sudbina gora od smrti. Ministri će pak postati novi ljudi, kadar Foruma mladih te slični balavci, koji će se odlično uklopiti u modernu partijsku mašinu, poput Blairovih neolaburista, blerita - neupućenima će ovo zvučati kao laska, ali nije.

I onda, kakav je tip, zapravo, Zoka Milanović? Nije vrag da je baš tako lukav - mora da te sjajne poteze smišlja netko drugi, tko se krije u pozadini... Ne znam bilježi li `Blago klasične starine` latinsku mudrost koja bi trebala glasiti, otprilike, `What you see is what you get`, ali bit će da ima nešto jer, kako je poznato, stari Latini raspolagali su sentenciju za svaku zamislivu potrebu i domišljaj... Listam i zaista, evo je: Quod ante pedes est bule non videt. Što ti je pred nosom, ne vidiš.