Čovječe, koja luda sedmica! Udarila vrućina, a obaveze stisle, nisam stigla glavu da dignem od sastanaka na sve strane. Da se smrzneš...
Zovu iz Varšave, zove Moskva, Berlin, Beč, Portoriko, Lisabon, London, Pariz, Budimpešta.., a oni iz Zagreba, Beograda i Ljubljane horski dodaju –- znamo gdje si krenula, nemoj da ne svratiš na kafu, sladoled, čašu hladnog vina... "Dobro ljudi", odgovaram, praveći plan kako uopšte sve to stići, kako se organizovati...
Dođem na aerodrom, naravno banjalučki, poletim za Moskvu, sjetim se u po leta da mi je u čekaonici ostala nova "Glorija"... Potpuno se izbezumim... Ljubazno odem do pilota, kažem koja me je muka snašla i da sam u totalnoj panici, a on me smiruje, kaže: "Gospođo ne brinite, sad ću ja nazvati naš aerodrom i oni će vam brzom poštom poslati omiljeni časopis. Ništa vi ne brinite, (*ponavlja) samo mi recite u kojem ćete hotelu odsjesti". Mmmm, kad te pilot upita u kojem ćeš hotelu odsjesti, a još si dama u godinama, a pilot je pilot..., mislim dođe čovjeku, tj. ženi da zaboravi "Gloriju" i kud je pošao/la.., ali to nije baš za ovako ozbiljne novine i ovako ozbiljnu kolumnu... A i muž čita...
Sletim na " Šeremetjevo", dođem u hotel, na recepciji koverta, žuta, ona što ima najlon puckavac u sredini, da se sadržaj ne ošteti, otvorim, kad unutra moja "Glorija", presavijena baš na onoj stranici gdje sam stigla - vjenčanje princa Alberta od Monaka i one kokice plivačice koja kao nešto plače, a Albert joj, stisnutih zuba sikće "No woman, no cry... "
Ganulo me to kako je osoblje mog aerodroma bilo pažljivo i kako su ispoštovali stranicu...
Zbrzam sastanak, opet nazad u avion. Taman kad poletismo, a bio je ponedjeljak, 4. juli kažu mi da je neko zvao sa banjalučkog aerodroma da provjeri koliko je nas domaćih u avionu, pa obavještavaju da zbog proslave Noletove pobjede na "Vimbldonu", predlažu da izađemo na "Tesli", odemo do Narodne skupštine Srbije, tamo malo iskuliramo slavlje u VIP loži, sve sa Noletom, tatom, mamom i dvojicom Nole juniora, a da će nas jedan mali aviončić čekati, pa kad odlučimo da letimo, letimo za Banja Luku. Apsolutno fenomenalno, nema šta.
I tako nas dvoje-troje proslavimo, doletimo, tj. sretni sletimo, kad na pisti u špaliru ozarena lica, jedni pitaju kakav je bio let, drugi jesam li stigla da pročitam "Gloriju" i tako to.
Sutra, opet pakuj kofer, doveze me muž zorom u zračnu luku, miriši kafica, nes, pa sa vanilijom... kao pred losanđeleskim "Starbaksom".... Popijem kofi, ukrcam se, odjurim do Londona i taman, kad sam spustila nogu na "Hitrou", skontam da nisam isključila peglu. Okrenem se, nasmijana stjuardesa mi još maše za srećan provod u britanskoj prijestonici, a ja se lagano vratim, pa joj tiho, onako pokajnički, kažem koja me nevolja snašla. "Ništa vi ne brinite", kaže ona meni "samo nam dajte broj mobitela vašeg supruga, odmah će dečki sa aerodroma da mu jave da isključi peglu, a ako bude u nekom velikom poslu, iskoordiniraće banjalučku "Elektrodistribuciju" i ima da nema struje u cijelom kvartu, ali požara biti neće.
Zahvalim se, što jest jest, i odem lagano u fri šop da se malo relaksiram, jer ženama je šoping najbolji "bensedin", kad naletim na jednog poznatog lika, sa cvikama, učini mi se da liči na ministra spoljnih poslova Bosne i Hercegovine, vozi kolica puna viskija, parfema, satova.., sve onako sa satenskim mašnicama, ali mislim nema šanse da je on, jer Nole se već odavno vratio kući... Namjerno se kao sudarim s njim i kažem "Oh, sorry", a on meni "Ništa, ništa." Ipak je stranac, skontam.
Da ne spominjem kako je dan dalje proletio, ali sve sam stigla, čak sam uspjela i da u "Tejt gallery" čekiram kartu za novembarsku izložbu Leonarda da Vinčija, "Slikar na milanskom dvoru".
Ujutro nazad, da ne ponavljam sve one normalne aerodromske scene, stignem do stana, u liftu komšinica psuje, otopio joj se zamrzivač, propale sve jagode, meso ne spominje. Kuka kako nije bilo struje cijeli dan..."Ma nemojte", kažem, pravim se da nemam pojma o čemu sluđena žena govori, uđem, na stolu ceduljica -"Pegla je bila isključena, džabe si se sekirala, ja sam odletio u Cirih jutros u šest, vidimo se kad se vratiš iz Praga."
Tuš, spavanjac, pa taksijem na aerodrom.
Kako god izračunam, neću stići na prijateljičin rođendan, pa me uhvati neka muka, šta ću.., nema smisla, uvijek negdje letim, otuđila se od najmilijih.
Dođem na aerodrom toliko nasekirana, da ne osjetim ni onaj miris kafe... mislim, mislim.., kad ugledam jednog momka u uniformi, ali nije pilot, možda tehničar. Ispričam mu svoju muku, a on će: "Gospođo, nema nikakvih problema, pa vidite li vi koliko je cvjećara oko nas... Samo vi meni recite adresu i koje cvijeće prijateljica voli. " Kad me čovjek tako iskreno upita, da iskreno i odgovorim "Kamelije, boje leda". On se kao malo iznenadi, nije baš sezona, ali se snađe u sekundi, kaže: "Ma, molim vas, ništa vi ne brinite. Za dva sata slijeće avion iz Kopenhagena, pa ako Holanđani nemaju, nema niko. Jedino možda ne bude tih boje leda, pa baš da sto posto ne garantujem... "
"Opušteno", kažem ja, "kamelija je kamelija". I odletim.
U avionu upoznam nekog super banjalučkog japija. Radi u jednoj banjalučkoj mikrokreditnoj organizaciji, ima platu 220 hiljada maraka i taman krenuo da kupi stan u češkoj metropoli, jer mu je petogodišnji sin rekao da bi volio da studira režiju na praškoj akademiji.., a skroz nasekiran. Pitam ga šta je, a on se jadan žali, valjda je neka banjalučka televizija u centralnom dnevniku objavila da je njegova jedna, kao stotinu plata stotine radnika tekstilne industrije. Tako nekako. Žao mi čovjeka, pa kažem: "Ma šta je bilo na televiziji, to se začas zaboravi", a konačno šta njega treba da bude briga, još je mlad, stići će tako pametan i do makrokreditne organizacije, a do tada će i ubijediti sina da ode na ubrzani kurs režije u Holivud, jer će tata u međuvremenu kupiti i par kuća na Beverli Hilsu, pa neka se dijete rastereti strogih evropskih profesora. Miloš Forman i to.
I tako dan za dan, dan za dan... Biznis je biznis... Ljudi, sastanci, aerodromi, događaji...
I taman da sletim iz Meksika, tj. da presjednem za Banja Luku sa pariskog
"Šarl de Gola", čujem na razglasu kako međunarodna sindikalna organizacija "Aerodromi svijeta" prikuplja humanitarnu pomoć za kolege u Mahovljanima, jer nisu primili regres.
I, šokiram se! Zar je moguće da sam misleći samo na sebe, na svoju "Gloriju", peglu, pa na one kamelije i drugaričin 43 rođendan, zaboravila da ona armija prezaposlenih, preangažovanih, premorenih, ma, pre, preljubaznih ljudi nisu dobili regres?
Mada ja, sad konačno prizemljena, u stvari i ne znam šta je regres, jer ga nikada nisam primila! Da sam muško pa da opsujem, onako kao što svaki dan psuju oni što nikuda ne lete, za crnu zemlju prikovani. Ali, dama sam, pa ne ide! Ima ko će.