Glavni tužilac Republike Srpske Amor Bukić pohvalio se juče kako je svih pet tužilaštava pod njegovom jurisdikcijom ostvarilo najbolje rezultate u tužilačkom sistemu BiH.
Izložen stalnim kritikama javnosti, Bukić nije ni imao drugog izlaza nego da okupi svih svojih pet glavnih tužilaca i, naoružan statistikom, pobija kritike.
Oprezan, kao i uvijek, Bukić ništa nije slagao jer, kad se gleda statistika, na takve rezultate ukazuju izvještaji Visokog sudskog i tužilačkog savjeta BiH. Statistika je, međutim, čudna kaša, koja na prvi pogled daje precizan rezultat, ali često ne otkrije suštinu stvari.
Pitanje je, naime, s kim se to porede rezultati? Da li s kantonalnim tužilaštvima, koja su i po statistici i bez nje podbacila, ili s preplaćenim državnim tužilaštvom, u koje je uloženo više para nego u Real Madrid, a daje rezultate kao Ševčenko u Čelziju. (Poslije dva miliona maraka potrošenih na suđenje Čoviću i društvu, osuđen je Čović, svi ostali su oslobođeni, a tužilac Mekner kaže: `Zadovoljan sam.` Čim li će taj biti nezadovoljan).
Zabijanje glave u pijesak, dok okolo bjesni cunami, dakle, nije samo recept Bukićevog tima. Svako, pa i sam Bukić, a pogotovo njegovi ljudi na terenu, moraje da ponesu svoj dio odgovornosti za ostvarene rezultate. Jer statistika ne govori o tome koliko je krupnih riba zaglavilo u mreži pravde. Sjeća li se ko ijedne? Većina tih predmeta jeste dospjela na sud, ali je završila mizernim ili nikakvim kaznama, ili, čest slučaj, nije ni došlo do optužnice.
U toj statistici, negdje među neriješenim, leži i prijava za zloupotrebu položaja protiv Boška Lemeza, bivšeg ministra privrede, i bivših direktora `Elektroprivrede`, sve redom vrlo uticajnih ljudi, koja se već nekoliko godina šeta od tužilaštva do tužilaštva.
`Taj slučaj je od nas preuzelo Tužilaštvo BiH, kod njih je ležao dvije godine, a sad su ga poslali u Trebinje...`, kao da se hvali svojim znanjem o putovanju predmeta, reče Novak Kovačević, glavni tužilac Tužilaštva u Bijeljini.
Ovaj, očito vrlo osjetljiv predmet, ukazuje na praksu koja se primjenjuje u slučaju nekih krupnih predmeta. Kad bi čovjek bio maliciozan, pomislio bi možda da ovdje neko smišljeno ide na zastaru predmeta.
Dobar dio tužilačke statistike odnosi se i na sporazume o priznanju krivice, koji su u našu pravosudnu praksu uvedeni prije nekoliko godina, s početkom reforme pravosuđa. Sporazumi jesu zahvalna stvar za pravosuđe (ne troši se novac na suđenje, procedura je kratka), ali još zahvalnija za rješavanje predmeta po principu - i ovce site i vukovi na broju. Mnogo predmeta završilo je, naime, simboličnim kaznama, koje su se mahom mijenjale u još simboličnije novčane kazne. Sve to je sud u većinskom procentu i prihvatao, tako da odgovornost za ovakav rezultat svakako ide na dušu i jednima i drugima.