Majski dani praznika su prilika za podsjećanja - na nekadašnje prve majeve, i 15. maj koji je bio dan pobjede u Jugoslaviji. Deveti maj se tek sedamdesetih godina počeo obilježavati kao dan pobjede nad fašizmom u Evropi.
Prvi maj je bio simbol ostvarivanja prava najširih slojeva stanovništva, kako se to nekada govorilo. Uostalom, Jugoslavija je nakon Drugog svjetskog rata ostvarila društveni i ekonomski rast koji je doveo u status srednje razvijene evropske države. Ti dani pobjede nakon kojih je stvarana Jugoslavija kao država poštovana od svojih, ali i od tuđih građana, zgaženi su u vrijeme krvavih građanskih ratova krajem prošlog vijeka. Nakon toga, bez više decenija, nije moguće ostvariti povjerenje, niti zaborav. Svakome ostaje njegova istina koja je neizbrisiv korijen podjela na istom životnom prostoru. S tim se mora živjeti, ali se od toga ne može živjeti.
Kada je BiH u pitanju, ponašanje sarajevskog kruga je ilustracija zametanja tragova i prikrivanja velikodržavlja u višenacionalnoj zemlji. Jednom je urednik sarajevske "Slobodne Bosne" Senad Avdić rekao - sačuvaj me bože bošnjačkog antifašizma. Zato bošnjački krug uporno pokušava etiketu fašizma lijepiti na Republiku Srpsku i njene vlasti, daleko manje Mostaru i Hrvatima. Antifašisti su samo Bošnjaci. Na manipulaciji žrtvama iz zadnjeg rata bošnjačka politika traži i dobija podršku za izgradnju države po volji te većine. Ključni argument je genocid i Srebrenica, kao osnov za poricanje i minimiziranje zločina i žrtava koji nisu Bošnjaci. Treba li išta reći o pozivu gradonačelnika Alije Behmena i Gradskog vijeća Sarajeva da se zabrani mirno obilježavanje stradanja u Dobrovoljačkoj, prvi put nakon 18 godina. Isto priča Željko Komšić koji odavanje pošte žrtvama naziva srpskom provokacijom. Smatraju da je to revizija istine o stradanju Sarajeva!?
U temelje Titove Jugoslavije ugrađen je antifašizam kao najveća civilizacijska tekovina prošlog vijeka. Zato države nastale razaranjem takve Jugoslavije nisu mogle tokom građanskih ratova, a ni poslije, naslijediti antifašizam kao svoje istinsko opredjeljenje. Dokaz su brojni zločini počinjeni u građanskom ratu protiv onih koji su bili druge nacionalnosti i vjere, ali i osporavanje građanskih i nacionalnih prava onih koji su manjina, sve do administrativnog brisanja sa spiskova. Postjugoslovenske države se diče demokratijom i evropskim standardima, a nacionalno pitanje rješavale su stvaranjem jednonacionalnih država. Svakom svoje, ali BiH mora ostati Jugoslavija u malom. Znali su razarači Jugoslavije da će se najžešće i najduže ratovati u BiH i nisu pogriješili. Skoro 100.000 žrtava su tačna potvrda, kao što je tačno da se učešće u broju žrtava nije puno razlikovalo od brojnosti svakog naroda u BiH. Uz žrtve je nastala i podjela nekadašnje ju-republike po nacionalnim šavovima. Međunarodnom konferencijom u Dejtonu poslijeratna BiH je sklopljena od dva nacionalna entiteta - Muslimansko-Hrvatske federacije i Srpske Republike i to je evidentna posljedica građanskog rata.
Jugoslovenski narodi su svojom borbom u Drugom svjetskom ratu dali ogroman doprinos antifašizmu. Kada se pogleda u bilo koji istorijski spis, vidi se da su Srbi bili najbrojniji u redovima borbe protiv fašizma, a isto tako i najbrojniji u žrtvama stradalim od fašističke ruke. Samo u sistemu ustaških logora u Jasenovcu, koji je četiri ratne godine bio fabrika smrti za Srbe, Jevreje, Rome, ali i antifašiste iz drugih naroda, jugoslovenska i strana istoriografija, locirala je 700.000 žrtava. Današnja Republika Hrvatska te žrtve svodi na deseti dio - oko 75.000 stradalih. Tu reviziju izvan Hrvatske niko relevantan nije prihvatio.
Putem takvih revizija istorijske istine odavno je krenula i bošnjačka strana. Tako Željko Komšić kaže da je u maju 1992. godine bila odbranjena država BiH i da je to učinjeno na isti način kao 1941. godine. Za čovjeka koji se lažno predstavlja kao hrvatski član Predsjedništva BiH to je sasvim uobičajeno. Pokušava se promijeniti istina. Tačno je da je ubijanje golobradih vojnika i dezorijentisanih oficira JNA u Dobrovoljačkoj i u tuzlanskoj koloni bilo pridruživanje ubijanju države Jugoslavije. Time su Patriotska liga i "Zelene beretke" postavili scenu za građanski rat u BiH. Planirali su da rezultat bude muslimanska država u kojoj bi preostalim Srbima i Hrvatima bila garantovana prava nacionalnih manjina u građanskoj BiH. Isto onako kako je činila Tuđmanova politika prema Srbima u Hrvatskoj. Uostalom, Alija Izetbegović je predstavljajući program SDA u novembru 1990. godine u sarajevskom "Oslobođenju" rekao: "Ili građanska država ili građanski rat". Tu muslimansku, danas bošnjačku građansku državu najbolje osjećaju Hrvati u Federaciji BiH, koje uporno i bez zazora preglasavaju bošnjački predstavnici u svim institucijama zajedničkog dvonacionalnog entiteta. Isto bi bilo i u većinski bošnjačkoj BiH, kada bi se promijenio Ustav BiH u korist principa jedan čovjek - jedan glas.