Savremena društva sebe definiraju kao društva nauke i ljudskih prava. Nema nijedne zemlje koja geografski pripada sjevernoj hemisferi i europskoameričkoj geopolitičkoj zoni da sebe nije tako definirala i da ne postavlja cilj da se uključi u takve zemlje. Tu tendenciju najbolje izražava toliko otrcana i u našim prilikama već besmislena fraza političkog establišmenta, koji za sebe kaže da je pristalica našeg uključivanja u sjeveroatlantske integracije.
Kazao sam otrcane fraze, jer, ko će vjerovati da neko ovdje stvarno želi da se integrira u Europu i sjeveroatlantsku zonu kad neće da se integrira u jedan grad i univerzitet (Mostar), jednu zemlju (entiteti), jednu ekonomsku, informacijsku, komunikacijsku i kulturnu zonu (Bosna i Hercegovina). Pretpostavka za integrirana društva su razvijena nauka i tehnologija koje daju potisnu snagu svim elementima funkcioniranja društva. Postavlja se pitanje, gdje smo to mi, možemo li ostvariti ciljeve koje sebi postavljamo i na koji način? Za odgovor je neophodno utvrditi gdje smo sada, jer to uvjetuje mogućnost da sutra budemo drugdje. Polazište i orijentir, uz optimalnu brzinu kretanja, određuju realnost stizanja na željeni cilj puta.
U tom smislu, moramo tačno ocijeniti stvari. Moramo priznati da smo daleko iza drugih. Daleko smo iza mjesta na kojem smo do prije petanest godina bili i za današnjim svijetom dvostruko zaostajemo. Zaostajemo u startu i zaostajemo zbog našeg nedopustivo sporog kretanja.
Isto tako, zbog istine, moramo reći da smo donedavno imali zavidno razvijeni naučni i akademski život koncentriran na četiri veoma dobra univerziteta, od kojih je onaj u Sarajevu zadovoljavao europske standarde. Također, moramo priznati da smo imali zavidan stupanj razvoja naučnih instituta, istraživačkih centara i laboratorija, onih u privredi, kao i onih na univerzitetima, od kojih su neki imali svjetski ugled i stvarali licencna i autorska prava u svjetskim dimenzijama. Imali smo i bazu za kvalitet studiranja u dobrom srednjem školstvu, koje je u poređenju sa školstvom u drugim zemljama, npr. Sjedinjenim Državama Amerike, u cjelini bilo kvalitetnije. Sve smo to, međutim, uništili.
Nije samo rat uništito dobar dio našeg naučnog i školskog potencijala. Njega je ruinirao nedopustiv odnos države prema njemu. U toj domeni ukinuto je sve što je bilo moguće ukinuti. Naučni instituti i laboratorije, fondovi za sigurno i stabilno finansiranje univerziteta i nauke, fondovi za kulturni razvoj i institucije, sve moguće vrste nagrada za naučne i umjetničke doprinose, a rad na nauci i univerzitetu izgubio je svaku drštvenu i državnu podršku i nalazi se na margini interesa društva. U takvim prilikama na univerzitete se uvukla rezignacija, odustajanje od borbe za kvalitet, moralna i politička, a zatim i klasična korupcija. Nestalo je osjećanja vrijednosti i značenja studija i pojma profesora i studenta univerziteta. Studij nije više mejsto razvijanja ličnosti nego otaljavanje i čekanje u beznađu, a ciljevi studenata su krajnje niski i pragmatični. Ideala više nema.
A kako i ne bi tako bilo kad se u nauku ulaže 0,05 posto dohotka, što je sramno. Vozni park našeg državno-političkog establišmenta je bolje alimentiran nego sav naučni i obrazovni pogon zemlje. Nauci i obrazovanju su nametnuti besmisleni nacionalni kriteriji koji su u punoj suprotnosti sa univerzalnim duhom nauke i obrazovanja.
Ne kažem da je kod drugih mnogo bolje. Kod njih je, kako sami kažu, mnogo gore, ali polazeći u mjerenju od njihovih standarda i mjerila. Tako je Bill Gates (Silkonska dolina) nedavno objavio da je stanje obrazovanja u Americi katastrofalno i zahtijevao hitne i radikalne mjere da bi Amerika ostala u vrhu. Europa ima program (Barcelona) kako da prestigne Ameriku i Japan, a mi nemamo ništa osim praznih fraza. A kako i da imamo kad nemamo sebe i o sebi ne odlučujemo, a sebe sami lažemo kako to činimo. Zakopali smo se u provincijalizam i nacionalizam, mada bismo veoma lako mogli znati da je to ravno duhovnom, a zatim i historijskom samoubojstvu. Prihvatamo na riječima sve što nam dođe izvana - famozni bolonjski proces u univerzitetskom obrazovanju, mada bismo mogli znati da je taj proces dizajniran za produkciju izvršilaca, dok se produkcija vodećih, mislećih i kreativnih ljudi ostvalja drugima, onima koji će valjda nama da vladaju ubuduće.
Izlaz je da se vratimo osnovnim i bitnim idejama koje su rodile djelatnost nauke i instituciju univerziteta. Ako izuzmemo antičke škole, koje je uništila crkva, univerziteti su proizvod zrelog srednjovjekovlja i duha oslobađanja ispod egide religije. Ako su plemićki i kraljevski dvorci bili centri političke moći, a crkve duhovne, onda su univerziteti nastali kao centri slobodne naučne misli i moći koja se nije zadovoljavala već riješenim bitnim ljudskim pitanjima, nego je smatrala da ih ona mora rješavati na način koji je racionalan i dostupan umu svakog čovjeka i od čega će svaki čovjek i društvo imati koristi.
Za nauku i univerzitetski rad i obrazovanje je bitno, dakle, da ima jasnu i preciznu ideju o sebi i svom pozivu, da shvati da je neovisnost od svih izvannaučnih autoriteta, racionalnost i krajnja efektivnost ono što su njeni motivi i ujedno ideali naučnog i univerzitetskog rada i ono za čim mora težiti svaki student i profesor, svako ko sebe smatra naučnikom i studentom i teži nauci i obrazovanosti. A svi moramao shvatiti da nam niko neće riješti bitne probleme, nego mi i da su u tome ljudski duh i nauka koju je on razvio, ono što je centralna moć i uporište za čovjeka, pa i za nas.