Poslednje decenije građani koji su imali sreću ili nesreću da budu rođeni ili da žive na teritoriji bivše Jugoslavije primorani su da im život protiče u znaku politike. Premalo je bilo mirnih i dosadnih dana u kojima obični ljudi rešavaju svakodnevne probleme, premalo je bilo izvesnosti koja bi omogućila dugoročno planiranje. Život od danas do sutra uz snažno sećanje i upućenost na prošlost je život u kome politika i političari proizvode i previše istorije da bi ljudi mogli da je konzumiraju. I po ovoj odrednici potvrđuje se da je u pitanju Balkan.
Ratovi na teritoriji bivše Jugoslavije, odnosno iskustvo razaranja, žrtve koje su oni odneli, jasno su pokazali granice etnonacionalističke politike, mobilizacije i integracije. Naime, samo u prvoj fazi rat se potvrdio kao vrhunac sabijanja u kolektivitet nacije. Tada je rat instrument razlikovanja od "drugog". Uzimajući oružje u ruke mnogi ljudi su iskreno verovali da uzimaju svoju sudbinu u svoje ruke. Po prvi put je nacija postala ličan i porodični problem ovih ljudi. Bilo je to pitanje njihove sudbine, njihovog opstanka koje je trebalo da se reši silom. Verovalo se u to da će "konačno biti rešen nacionalni problem". Takođe, ljudi nisu videli način na koji bi odustali, u njihovim ušima su odjekivale poruke: "Sad ili nikad!" i "Sloboda se ne može izvojevati bez krvi!"
Jugoslovenski ratovi postali su paradigma posthladnoratovskih vremena. Bili su to odista vrući ratovi. Pokazalo se da je rat u savremenoj Evropi moguć, a da je Evropa nemoćna da ga spreči. Nemoć u prevenciji oružanih sukoba uvela je i samu Evropu u politički ćorsokak iz koga je, zajedno s SAD i NATO, potražila 1999. godine izlaz u ratu protiv Srbije i Crne Gore. Ovaj rat je bio nužni kumulativni efekat neuspelih politika, prevashodno domaćih, ali i stranih. Ovaj rat je bio prvi, a valja se nadati da je i poslednji rat koji je, u svojoj istoriji, NATO vodio u Evropi.
U Evropi postoje brojni etnički sukobi, ali samo su u bivšoj Jugoslaviji ovi sukobi eskalirali u rat. U istočnoj i centralnoj Evropi kao i na Balkanu postoji 129 tačaka potencijalnih međuetničkih sukoba, a samo u 26 primera (uključujući šest na prostoru bivše Jugoslavije - Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, jug centralne Srbije, takozvana Preševska dolina, i Makedonija) bilo je i masovnog oružanog sukobljavanja. Ključni činioci koji su do toga doveli su: dugogodišnje nerešavanje problema i nesposobnost političke elite da predvodi proces modernizacije društva i demokratizacije vlasti, a etnonacionalizam se pojavio kao sredstvo ove elite da preživi; orijentisanost novih nacionalističkih elita na nedemokratska sredstva i politike, na nasilje (etnocid i genocid), na rat; osećanje nesigurnosti kod mnogih građana koja se razvila u psihozu ugroženosti, koju su pak podsticale vlast, politički lideri i stranke, mediji pod njihovom kontrolom, a u cilju međusobnog obračuna konkurentskih elita; razni oblici represije i kršenja ljudskih prava; dugogodišnja i duboka kriza nacionalnog identiteta i neuspeh da se ona razreši etnonacionalizmom.
"Vruće tačke" na prostoru bivše Jugoslavije su se nalazile duž sledećih linija: srpsko-hrvatski, srpsko-muslimanski (bošnjački) i srpsko-albanski odnosi. U svakom slučaju su uključeni Srbija i srpska nacija, što Srbiji i srpskoj naciji nameće pitanje strategije državnog i nacionalnog reorganizovanja u izmenjenim okolnostima. U odsustvu demokratskog političkog odgovora podržanog od međunarodnih i regionalnih činilaca odgovor je tražen u preteranom oslanjanju na vojsku i policiju. To ove "vruće tačke" dovodi u stanje akutnih sukoba, a iz ovih se ne može izaći reorganizacijom vojske i policije, već promenom politike.
Rat je deo krize, ali ne i njena celina, te se ratom može stvoriti nova realnost, ali ne i razrešiti kriza. Rat stavlja krizu pod kontrolu, pre svega u vojno-policijskom smislu. To se jasno vidi na primerima Kosova i Bosne i Hercegovine. To je stoga što su ratovi na teritoriji bivše Jugoslavije bili deo procesa raspada bivše Jugoslavije i začetka novih država, a nove države su, prolazeći kroz proces fragmentacije, sagledale ograničenja fragmentacije. Ovi oružani sukobi su bili "realistični socijalni sukobi", pre svega oko statusa datih nacionalnih zajednica. U poređenju ratova na teritoriji bivše Jugoslavije, u periodu 1941 - 1945, tokom Drugog svetskog rata, i periodu 1991 - 1999. godine uočljive su značajne razlike. U ratu 1941 - 1945. godina strane u sukobu su strane okupacione sile (nacistička Nemačka i fašističke Italija, Bugarska, Mađarska i Albanija) s kojima sarađuju domaći totalitarni, profašistički i ekstremno nacionalistički pokreti, s jedne, i domaći pokreti otpora i pobune protiv totalitarne, fašističke vlasti i demokratske države kao saveznici, s druge strane. Snage narodnooslobodilačkog otpora su bile deo šire antifašističke koalicije i našle su se na strani pobednika. Ove snage su bile uspešne zato što su se okupatorima i ekstremno nacionalističkim vlastima suprotstavile vođene idejom međuetničke saradnje ljudi.
U ratovima 1991 - 1999. godine nema stranog okupatora, ali ni artikulisanog i snažnog antinacionalističkog otpora i pokreta koji bi se suprotstavio ekstremnom nacionalizmu, jer je etnonacionalizam široko prihvaćen od stanovništva. Ideju međuetničke saradnje propagiraju i podržavaju stranci. Zato ratovi koji su se u periodu 1991 - 1999. godine dogodili na teritoriji bivše Jugoslavije predstavljaju istorijski, moralni i politički pad domaćih političkih i intelektualnih elita, a i šire javnosti. Istovremeno, međunarodna zajednica je, na primer u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, u nezavidnoj situaciji kad pokušava da svojim civilnim i vojnim prisustvom obezbedi mir, jer mora da stvara unutrašnju podršku za mirovnu misiju.
Demokratija bi trebalo da bude oslonac za učestvovanje narodnih masa (demosa) u javnom političkom životu. U demokratskom društvu se mase privlače na saradnju pragmatičnim programima rešavanja životnih problema (na primer zapošljavanje, socijalno blagostanje, očuvanje ekološke ravnoteže itd). Tu je etnički pluralizam nezavisna, a demokratija zavisna varijabla. Međutim, u nedemokratskim društvima se mase privlače pomoću ideoloških i političkih stereotipova, programima šovinizma i razgradnje. U takvim društvima je u slučaju etničkog sukoba visok stepen nasilja. U nedemokratskoj državi nema adekvatne institucionalne zaštite građanskih sloboda i ljudskih prava, te se ni nacionalnim zajednicama ne omogućava da svoje zahteve pretvore u demokratsku izbornu moć. U ovakvim uslovima ni vlast nema mogućnost da na demokratski način postupa sa svojom etničkom opozicijom, jer nema široke narodne podrške za miroljubivo i institucionalno rešavanje etničkih sukoba. Zapravo, iskustvo ukazuje na jednu zakonomernost: Ma kako da su se problemi u nedemokratskim multietničkim državama otvarali (povodom nekih ekonomskih ili carinskih sporova itd), oni vode u sukobe nezadovoljnih zajednica i i državnih jedinica s centralnom vlašću.
Nacionalna pitanja, koja su decenijama okupirala socijalnu energiju naroda bivše Jugoslavije i koja su vodila do slavlja nacionalističkih elita, proglašavanja novih nacionalnih država, ali i do ratova, etničkih čišćenja, razaranja ljudskih domova, porasta socijalne, ekonomske i moralne bede, ostavila su za sobom slabe države (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija i Srbija) i privremene međunarodne protektorate (Bosna i Hercegovina i Kosovo). Zapravo, dve se lekcije mogu naučiti iz poslednje decenije ovdašnje istorije:
- prvo, etnonacionalistički pokreti nisu u stanju da uspostave stabilne i efikasne države, a ni moderna društva i
- drugo, međunarodna zajednica vođena principima integracije nije se umešala u ovdašnje sporove idući čak do protektorata da bi otišla poražena. Međunarodna zajednica, pre svega EU i SAD, na zapadnom Balkanu proveravaju temeljne vrednosti demokratije, ljudskih prava, tržišne ekonomije, integracije i globalizacije i naravno bezbednosti. Međutim, u tome se Stara odnosno Zapadna Evrope premalo oslanja na svoje istorijsko iskustvo. O tome rečito govore dva primera:
Primer broj 1: Beneluks je rezultat teških, krvavih, međuverskih i drugih sukoba. Po pravilu: Udruženi su jači, zapadnobalkanski BeNeLux bi mogle da čine Hrvatska, Bosna, Srbija i Crna Gora. Reč je o jedinstvenom prostoru neometane komunikacije, protoka ljudi, roba i ideja, i
Primer broj 2: Evropska unija je, između ostalog, i rezultat traganja za rešenjem teških krvavih sukoba iz Drugog svetskog rata, pre svega nemačko-francuskih sukoba. Albansko-srpsko pomirenje je kičma međubalkanske saradnje.