Komuniciramo govorom, dodirom, pismima, saobraćajem, Internetom. Pored toga smo svjedoci situacija da ne znamo šta bismo rekli. Kako bismo se izrazili?
Ovo nije tekst o srpskom jeziku. Niti o tome kako govorimo. Ovo je tekst o tome što govorimo. I mislimo. O centrali. Upravo me situacija u centralnom organu, mozgu, navela na određene zakonitosti u komunikaciji. Ona je kod nas teška i komplikovana. Često neodređena i maglovita. Kao i doba u kojem pokušavamo da živimo i koje želimo da razumijemo. Da bismo nešto shvatili neophodno je da imamo ulazne podatke. A to su ko smo i kuda idemo? E sad, jednostavnije rečeno, to je pitanje identiteta i ideologije.
Kod društava koja imaju problem s internom komunikacijom, bila ona međugrađanska, međuetnička ili međukonstitutivna, u stvari dolazimo do problema koji se definiše prvo kao problem identiteta tog društva, a zatim i kao problem ideologije. Upravo opterećenost ideologijom je posljedica ovakvog stanja stvari. Stranci često ne razumiju da se mi, umjesto da rješavamo ekonomske probleme, sporimo o dalekoj prošlosti, te da se više zalažemo na zborovima i mitinzima nego na radnim mjestima.
To se dešava upravo zato što oni, inoplemenici, žive u društvima koja ne potresaju krize identiteta, te oni ne shvataju da ideologija može biti zaista važnija od ekonomije.
Ovo vidimo u primjeru gdje praktičar zna kako stvari funkcionišu. Kada, međutim, stvari prestanu da funkcionišu, onda je neophodan mislilac, čovjek koji posjeduje nešto kao doktrinu o tome zbog čega stvari uopšte funkcionišu.
U prošlom sistemu smo komunicirali ideologijom nazvanom raznim imenima, a to je, pogađate, stari dobri komunizam.
Mi smo, kao i druge komunističko-socijalističke zemlje, došli do prepreke u našem društvenom razvoju. Odnosno, ovaj vid komunikacije nije mogao da objedini sve identitete tih društava.
Stranci često ne razumiju da se mi, umjesto da rješavamo ekonomske probleme, sporimo o dalekoj prošlosti, te da se više zalažemo na zborovima i mitinzima nego na radnim mjestima
Kod zemlja kod kojih je s istoka uvezen komunizam bilo je jasno da promjena komunikacije demokratijom znači i otklanjanje nasilno uvezene obaveze = otklanjanje prepreke u razvoju. Kod nas je, opet, naš komunizam bio zaista naš jer je pobijedio iznutra, tako da nismo bili u mogućnosti da jasno lociramo prepreku u razvoju. Onda je prepreka prevaziđena prelaskom na nacionalizam. Tada nam je svima bilo jasno da su oni drugi prepreka u razvoju. Nažalost.
Na taj način mi nismo uvažili novo doba. Naime, propustili smo priliku da izbjegnemo formu da isključivo komuniciramo jednim tipom ideologije ma kako se ona zvala.
A ideologija, naime, predstavlja jedan vid saznanja o sebi i zato društvo spoznajom o sebi, spoznajom svojih identiteta, uspostavlja komunikaciju putem zajedničkog jezika - ideologije. Za nju je karakteristično da se odnosi na cjelinu i da je ne interesuju detalji već okvir koji definiše tu cjelinu. Zato okvir pune razni pojedinačni identiteti koji ne mogu da komuniciraju bez ideologije.
Promjena koja se krajem osamdesetih desila u modernim društvima, a i u našem, je takva da je došlo do kraja shvatanja da se samo jednom jedinom ideologijom može komunicirati. To se desilo zbog raspada jedinstvenog identiteta društva usljed pretjerane složenosti istog. Takva društva se nisu mogla jedinstveno reprezentovati bilo kojom ideologijom. Različiti identiteti društva su se do te mjere osamostalili da je komunikacija jednim tipom ideologije postala nemoguća.
Na taj način je počelo novo doba, a završilo se doba jednog odnosa prema sebi i prema društvu koje se ogleda u idejama liberalizma, konzervatizma...
Mi danas, kao postsocijalističko bh. društvo, tragamo za ideologijom. Potragu vršimo u ideološkim kodovima kao što su "demokratija", "liberalizam", "nacionalizam".
Ono što zabrinjava je to da smo u prilici da ponovimo istu grešku tj. da i dalje tražimo jedinstven vid komunikacije očekujući da će neka nova ideologija riješiti sve naše probleme. Bila ona "demokratija" ili "evropeizacija", neće biti dovoljna da predstavi sve različitosti našeg društva.
Rješenje leži u razvijanju postojećih identiteta ovog društva jer oni danas komuniciraju i bez jasno definisane jedne ideologije.