Hrvatski narod u BiH se u ovim trenucima antinarodne političke blokade susreće sa još jednom ideološkom obmanom kojom se želi nastaviti potkopavanje njegovog suvereniteta: sa pojmom "državne imovine" Bosne i Hercegovine. Ova, naizgled bezazlena, sintagma dobija monstruozne dimenzije u interpretacijama (pro)bošnjačkih "pravnih teoretičara". Pogledajmo.
Odvija se velika prevara i kriminal uništenja države Bosne i Hercegovine od strane domaćih vlasti i OHR-a u domenu državne imovine, u koji je sada uvučeno i Vijeće za implementaciju mira (PIC).
Kriminal je olakšan višegodišnjim etapnim prevarama, a sada se oslanja na istini potpuno suprotnoj i protudržavnoj odluci Vijeća ministara BiH iz 2004. "da državna imovina ne obuhvata imovinu koja se zvala društvenom" (prirodna bogatstva i dobra u općoj upotrebi: šume, livade, planine, brda, vode i sl.)...
Sada OHR i PIC traže da se političari dogovore u vezi sa raspodjelom 1,27% državnog zemljišta iz OHR-ovog popisa, iako ono u stvari obuhvata 54% teritorije BiH. Gdje je prevara? Pa, kada bi se dogovorili oko samo 1,27% naspram stvarnih 54%, to bi važilo za cjelokupnu državnu imovinu i poništilo važeću legislativu. (Sven Rustenpašić). Lijepo smišljeno! Bošnjačke vlasti bi u Sarajevu, nakon što su u Federaciji od Hrvata načinili "muslimansko cvijeće", koje u stvari tretiraju kao korov, zavladali i sa većinom, sa 54% teritorije u BiH! I to bez ikakve majorizacije po, za naše uvjete, lažnom građanskom principu: "jedan čovjek, jedan glas". U stvari, njihova brojčana većina preko koje bi zavladali parlamentom BiH, došla bi im kao pride! Ali ovog puta to ne će ići. Podsjetimo se s toga nekih nedavnih povijesnih činjenica.
U ožujku 1994. godine formirana je muslimansko (bošnjačko)-hrvatska federacija koja se danas, eufemistički, naziva: Federacija ("da se Vlasi ne dosjete"). Pošto se u pravnoj teoriji federacija tretira kao savez neovisnih država koje ne iscrpljuju svoju samosvojnost ulaskom u datu zajednicu, očito je da je Federacija bila sastavljena od, de facto, dvaju suverenih teritorija. Međunarodno priznanje tih teritorijalnih suverenosti, Zapad je priznao de jure, te je na osnovu toga i mogla biti formirana Federacija Washingtonskim sporazumom uz puno priznanje najjače države na svijetu: SAD. Čak je i sporazumno omogućeno konfederiranje Federacije sa Republikom Hrvatskom što, kao realna mogućnost, još nije pravno iscrpljeno! Ove činjenice nam kazuju da su u toku rata bile formirane tri republike koje su de facto uživale internacionalno priznanje i sa kojima su se vodili međunarodni pregovori: hrvatska Republika Herceg-Bosna, muslimanska (bošnjačka) Republika BiH i Republika Srpska. Tek je na osnovu volje ta tri suverena, ratom ustanovljena, teritorija (sa zastupnicima Hrvata, Bošnjaka i Srba) i de facto saživjela prethodno, formalno proklamirana, BiH. Drugim riječima, bez suglasnosti ovih triju strana kao i bez njihovog međunarodnog uvažavanja, Dejtonski sporazum se nikada ne bi mogao odigrati.
Ne ulazeći, u ovom času, u pitanje Posavine, što bi bio dodatan argument našoj tezi, vidljivo je da, pravno gledano, na teritoriju Federacije postoje dvije državne imovine. Ona koja pripada Herceg-Bosni u granicama važećim sa ožujkom 1994. godine, a koja je svojevoljno ušla u federativan odnos sa bošnjačkom republikom BiH i, konsekventno tome, državna imovina bošnjačkog dijela BiH. Isto tako, Hrvati ne mogu prihvatiti onaj dio oktroiranog dejtonskog ustava koji je Hrvate formalno proglasio konstitutivnim narodom, a faktički ih bacio u ropsko-sluganski odnos.
Hrvate ne zanima ideološka floskula kako su (i) oni "konstitutivni na čitavom teritoriju BiH", nego ih zanima da budu realno konstitutivni.
To znači da imaju svoj teritorij kojeg će moći suvereno pravno regulirati, svoje medije, svoj jezik i svoje specijalne i paralelne odnose. Kada se za Hrvate ravnopravno ostvari ono što već imaju i Bošnjaci i Srbi, onda će se u BiH, kao zajednici naroda, moći otpoćeti sa konstituiranjem istinskog građanskog društva. Građanska emancipacija BiH ne može se ostvariti bez nacionalne emancipacije Hrvata