Rijekama i morima parcelisane, brdima i planinama omeđene, umorne i ljudskom rukom zlostavljane stoje teritorije, nebitne bez glavnog detalja. Bez homo sapiensa.
Zemlje mogu biti bogate naftom i dijamantima i okupane suncem a da na njima ljudi žive u siromaštvu. A opet mogu biti namrvljene glečerima, ohlađene fjordovima, deficitarne danom a da tu ljudi žive u blagostanju. Očigledno da ljudski faktor presuđuje o sreći ili ne na bilo kojoj teritoriji.
Ono stanovništvo koje se bolje organizuje, efektivnije rješava probleme, ide u susret njima i planira svoj život može da živi u bilo kojoj zemlji i živjeće dobro. Opet oni koji ne uspijevaju da se organizuju u cilju rješavanja svojih potreba, mogu da žive u Eldoradu ali će uvijek biti na intenzivnoj njezi MMF. U principu sve je do ljudi i njihove organizacije u raspodjeli dobara.
Kako onda to funkcioniše kod nas u BiH?
Ako bismo vjerovali u optičku varku, onda bi normalno bilo da se stanovništvo naše zemlje organizovalo u neku formu, recimo dva entiteta, nadajući se da će taj oblik raspodjele dobara značiti i sretniji život. Ko u ovo povjeruje, i sam je kriv. Paradoks je nastao kada su izmještene potrebe našeg stanovništva i na njihovo mjesto rukopoložena sa više strana država sa isključivo svojim potrebama. Onako, preko reda.
To implicira da u našem slučaju nisu bitni ljudi već država i da raspodjela naših oskudnih dobara nije počela od dogovora stanovništva već od nje. U korist tome svjedoči i tako često izgovorena izjava: "Država mora postojati a ovi niži, entiteski, regionalni ili mjesni nivoi ne moraju.
"Jasan argument je budžet bh. institucija. On se, naime, uvijek puni stopostotno a sav nedostatak novca se prosljeđuje entitetima i lokalnim zajednicama kao kakva loša vijest. Tako je i ove godine. I znate šta? Tako je po zakonu... Onda nam je više nego jasna poruka - država je starija i od teritorije i od stanovništva. Kako je to moguće? Moguće je upravo zato što zagovornici ovog principa pate od hroničnog poremećaja percepcije.
Naime, postoje tri faze u percepciji umjetnosti koje su komplementarne s percepcijom istorije. Prva je faza idolatrije, tj. divljenje nekom jedinstvenom i neprevaziđenom djelu (istorijsko NE, rat za nezavisnost, država). Zatim dolazi faza kiča, kada se ovo djelo eksploatiše u dnevnom životu, kada je sveprisutno i kada postaje simbol površnosti (grb na pivskoj boci, čarape u dezenu boja zastave, podmetači za rakiju u obliku države). I na kraju u trećoj fazi dolazi do kritičke distance, kada se to djelo, država, preispituje, istražuje i empirijski dokazivo sagledava.
Zato blokada u misaonom procesu dovodi do nemogućnosti kritičke distance za pojedine događaje. Odnosno, zaustavljen razvoj se javlja usljed činjenice da dolazi do fiksacije za davno prevaziđene stepene kolektivne svijesti. Jednostavno rečeno, stvarnost se bazira na instrumentalizaciji prošlosti. U ovom slučaju stvarnost se bazira na instrumentalizaciji države koja je postojala na ovim prostorima u srednjem vijeku. Jasno je da je poremećaj od kojeg pate zagovornici "država prije života" u stvari nikad neprevaziđena faza idolatrije. To nas dovodi u poziciju da je priča o državi i njenim potrebama jedna stvar a naš, svakodnevni život i naše potrebe sasvim druga. Upravo zato se i javlja zastoj jer je teško izaći iz tog kruga fiktivne važnosti. Stvoren je u BiH paralelni kolosijek i neki ljudi žive u toj virtuelnoj realnosti.
Dakle, gdje je početak države? Kada je ona nastala? Da li je ona zaista starija od svega u njoj?
U zadnjih nekoliko godina ovo pitanje je mutiralo i sazrelo. U stvari, počelo je da gubi bitnost i aktuelnost . Pitanje se redefinisalo u skladu sa situacijom u samoj BiH. Situacijom u kojoj država negira stanovništvo. Redefinisano novo pitanje danas glasi: Kada je država prestala da postoji?
Odgovor je sadržan u izgledu predmeta na koje se ovo pitanje odnosi. Neophodno je da znamo osnovne dijelove ove cjeline. Da li je BiH nastala Dejtonom? Ili u pitanju nastanak Federativne Narodne Republike Jugoslavije? Možda odgovor leži u uređenju Kraljevine SHS? Ili, pak, korijeni ove države leže u postaneksijonom upravom Austrougarske? Idući natrag poslije ovih epoha imamo Otomansku imperiju koju možemo spominjati samo po novim i revolucionarnim izumima u prikupljanju harača, te shodno tome smatram da ne bi bilo pristojno i ovo doba uzimati u obzir. Ako se radi o postdejtonskoj Bosni, a očigledno da se radi, onda su gradivne jedinice Republika Srpska i Federacija BiH. Onda bi se država dijelila između RS i FBiH?
Složenost proceca shvatamo tek kada uvidimo da se država nalazi u agregatnom stanju koje ne omogućava lak raspad. Zato je potrebno dočekati da se formiraju pozicije, stabilizuju uvjerenja i otklone perceptivni zastoji. Tada će mnogi, na svoju žalost, uvidjeti da sredstva koja su idealna za uspostavljanje moći unutar kantonalnih i entitetskih granica djeluju direktno kontraproduktivno van tih granica (u šta se uvjerio lider SDP-a). Možda će ih ova dilema navesti na promjenu sredstava? Istina je jedna, dogovor je neophodan ne samo za zajednički život, nego i za prestanak zajedničkog života.
Zabilježena velika šarolikost među posjetiocima grada na Neretvi