Često govore nekakvi analitičari, intelektualci, da u nas nema javnog mnjenja. Ne dijelim to mišljenje, jer su naši mediji duboko uključeni u naš politički i društveni život, to je čitava lepeza stanovišta i reakcije. Svakako da i među medijima ima onih koji su dosta nemušti, priklonili se vladajućim strankama. Slična je situacija i kod nevladinih organizacija, jedno šarenilo, koje nas često zasipaju svojim saopštenjima. A kada se tome dodaju česti ulični događaji, protesti, potpisivanje peticija, onda je jasno da naše javno mnjenje nije šutljivo. A da li je dosta glasno, to je drugo pitanje.
Proteklog 1. maja glavnom sarajevskom ulicom prošla je kolona sa zviždaljkama i parolama, buneći se protiv ovakve vlasti, tražeći, uopšteno govoreći, bolji standard. Bilo ih je stotinak, dvije stotine najviše. Kao da se boji Edhem Biber, samoizabrani predsjednik Sindikata, da s više snage okupi radnike. No, to je pitanje ko su oni koji vode naše sindikate, hoće li podignuti radništvo u većem broju da se izbori za svoja prava, za radna mjesta, za redovne plaće onih zaposlenih, za uplaćivanje penzijskog i zdravstvenog osiguranja. Tačno da je javni bunt dosta blijed, ali nije da se u javnosti ne čuje.
Ono što je zabrinjavajuće u našem političkom životu je gluhoća onih koji nas vode. Oni ništa ne čuju šta se u javnosti govori, oni ništa ne znaju kako većina stanovnika živi. Kroz stakla svojih luksuznih automobila posmatraju život, a ne vide ništa od te stvarnosti, uljuljkani u svoje kule od slonove kosti. Da nije tako valjda bi reagovali na mnoštvo kritika koje se na njih svaljuju, ali oni su bezosjećajni, tvrdokorni. To je osnovni problem: zašto naši izabranici nimalo ne haju što je naše javno mnjenje uveliko nezadovoljno.
Zašto je to tako? Zašto svi oni koji su ovih posljednjih dana, barem u Federaciji BiH, bili na tapetu, za koje su tražene ostavke, mrtvi-hladni prema svoj toj gužvi ponašaju se ignorantski? Kao da se to njih ništa ne tiče. Gotovo da nema novina i grupe građana koji nisu vrisnuli na enormna povećanja plaća zastupnicima, a oni se još domunđavaju na koji način da povećaju svoj buđelar. A oni što ih optužuju za neviđenju pljačku budžetskih sredstava kao da ne postoje, političari ih gledaju kroz durbin sa svojih visoko podignutih fotelja. Kako to da su potpuno neosjetljivi na glasove iz mase?
Zastrašujuće je kako se ponašao onaj poslanik iz Bihaća, koji je fizički nasrnuo na novinara i prijetio mu. A onda, mada se to desilo pred kamerama, lagao da to nije istina, da je to filmska montaža! Od toga je samo još gore kakve su bile reperkusije za dotičnog poslanika. Ništa, izašao je iz Glavnog odbora Stranke za BiH. Simptomatično je da iz ove stranke često dolaze vijesti o nepodobnom ponašanju njenih članova, a ta partija s gnušanjem sve to odbacuje. Nije ni čudo, kad predsjednik Stranke za BiH Haris Silajdžić javno izjavljuje da ne čita sve novine, da ga ne zanimaju napadi na njega i njegovu stranku. Takvo ponašanje je siledžijsko, koje se ogleda u tome da našeg visokog dužnosnika nimalo ne interesuje glas naroda. Sve te glasove su on i mnoge njegove kolege davno prepišali.
Dakle, postavlja se pitanje zašto je naša javnost nemušta, nema efekta, odnosno, zašto se naši političari odnose tako ignorantski prema javnom mnjenju? Jer, da se podsjetimo, u naprednim demokratskim državama, veoma se štuju zahtjevi štrajkača, kritički napisi o pojedinim političarima, pa se događa, ne tako rijetko, da upravo zbog te javnosti gube položaj. Prisjetimo se da je list "Vašington post" bukvalno smijenio predsjednika države Ričarda Niksona zbog afere "Votergejt". A kod nas na sve one zahtjeve i kritike što dolaze iz medija i od građana nije nijednog političara zabolio ni mali prst, a kamoli glava.
Čini se da je to zato što su naši političari duboko ubijeđeni da ih u njihovom četvorogodišnjem mandatu niko ne može pomjeriti s mjesta. Prije će se prevrnuti svijet, nego da ih iko dirne, jer su nedodirljivi. Misle da je to demokratija: kad jednom budu izabrani, oni su četiri godine mirni, ne moraju ništa raditi, mogu raditi naopako. Ti naši neuki političari ne znaju da je to naopaka demokratija.
A onda, poslije četiri godine oni se oslanjaju na nove izbore, gdje će podignuti svoj narod da je nacionalno ugrožen, te će narod potrčati da glasa za te svoje spasitelje. A onda će opet iduće četiri godine naše javno mnjenje tražiti ostavke nekih političara, a ti političari spavati na lovorikama narodnog biranja. I sve tako u krug.