Diljem svijeta održavaju se mnogobrojni sajmovi, vašari, turniri, festivali. Nismo ni mi u tom smislu ništa drugačiji od ostalih. Kaže se da je narodu potrebno hljeba i igara, pa su vlasti svuda u svijetu sklone da svjetini organizuju razna veselja, ne bi li se malo zaboravilo na svakodnevne teškoće. Po svemu sudeći mnogo je lakše dati nešto novca za neki drmoguz, neko natezanje konopca, borbu bikova, nego osigurati toj masi sigurno zaposljenje, što će reći sigurnu koricu kruha. Tako je i kod nas.
Izgleda kako je u budžetima naših opština i gradova i pored tanke vreće lakše pronaći koju paru za festival, nego popraviti nekom jadniku devastiranu kuću u ratu. A da se ne govori koliko je teško zadovoljiti gladna usta mnogih stanovnika! Pa tako kod nas nema malo ozbiljnijeg mjesta, koje drži do svoje reputacije, da svake godine ne održi neku manifestaciju. Kad je jednom organizuju, odmah je nazovu tradicionalnom. Niko se ne buni, narod voli da ima neke zanimacije, zajebancije, u teškom životu neka koji dan bude i malo veselja.
Sve bi to bilo u redu, da nisu ti festivali kulture, a o njima hoću da govorim, nadomjestili istinsku brigu za kulturno i umjetničko stvaralaštvo. Da li su potrebni toliki festivali na skrb države, neka odgovore vlasnici te državne kase, ali zašto se zanemaruje svaka druga potpora umjetničkom stvaralaštvu osim te festivalske parade? Zato što je to lakše i jednostavnije; evo vam pare da upriličite taj pozorišni festival ili folklorne susrete, pa nam više nemojte tražiti novac za umjetnost.
Neki su naši festivali veoma značajni za stvaralaštvo uopšte, pa i u malim sredinama takav nekakav skup znači dosta u animiranju publike za umjetnost. Međutim, na drugoj strani imamo skoro potpunu nebrigu za umjetnike i njihov rad. Pa i ti kulturni festivali ne mogu opstati bez umjetnika i njihovog "proizvoda", ali se o uslovima umjetnikovog stvaralaštva malo brine. Generalni razlog je što u političkim rukovodstvima sjede ljudi totalne neznalice u pogledu kulture i umjetnosti, s čim se gotovo i ponose, a i njihova opšta kultura je na vrlo niskim granama. Pa kako očekivati od ljudi koji poslije đačkih klupa nisu pročitali nijednu knjigu iz beletristike, nisu pogledali nijednu pozorišnu predstavu, a o koncertu ozbiljne muzike da i ne govorimo, da imaju ikakvog interesa za kulturu?
Ima jedna primisao koja je kod takvih ljudi prisutna: postoji tržište i neka se umjetnici na njemu snalaze. Naši političari su prihvatili foru da tržište sve rješava, a neće da vide da banke propadaju, da fabrike automobila padaju pod stečaj, za koje bi tržište bilo osnov poslovanja. A kako tek za umjetnika! Pošto su naši mudri političari neinformisani i neobrazovani, oni pojma nemaju da se umjetnost u svijetu finansira iz budžeta, što državnih, što privatnih. Osim filmske holivudske produkcije, šou-biznisa i estradne scene, većina stvaralaca živi od neke donacije, stvara od pomoći raznih fondova.
I danas u nas ima fondova, ali oni su daleko ispod razine nekadašnjih sizova kulture, gdje se sticao veliki novac i gdje su o njegovoj raspodjeli diskutovali mnogobrojni delegati. Danas je to svedeno na uzak krug ljudi, ali i ti fondovi slabo mogu udovoljiti mnogim potrebama. Neprestano se čudim kako preživljava većina naših profesionalnoh slikara, znajući koliko su skupi materijali za slike. Izgleda da su prepušteni njihovom umijeću obletanja važnih ljudi, koji imaju ključeve od nekih kasa, koji poznaju dobrostojeće privatnike i njihovu dobru volju da pomognu umjetnost.
Ono što se u pomodarskom rječniku zove brend, što znači proizvod što označava i propagira jednu sredinu, državu, mi tako šta nemamo. I susjedna Hrvatska traga za tim svojim brendom, jer čak i turistička Dalmacija nije uspjela da se probije na svjetsku scenu. A šta tek da mi kažemo. Hoćemo li proizvodnjom krompira, aluminija, rude, šljiva doći na glas u svijetu? Jedina šansa je sport, ali se tu takođe slabo ulaže. Ostaje još i kultura, jer su naši filmovi sa oskarovcem Tanovićem učinili na tom planu dosta, ali još nedovoljno. Nije naše društvo ni prstom mrdnulo da se u svijetu afirmiše Braco Dimitrijević, a mogla je uz njegovu svjetsku slavu i BiH da nešto prosperira. Nećemo valjda u svijetu samo po ratu i zločinima biti poznati?
Ako smo siromašni, pa ne možemo da stvaramo velike korporacije, toliko smo bogati u umjetnosti da možemo predstavljati značajnu kulturnu posebnost. Samo treba malo podrške.