Naša javnost još nije zaboravila onu trakavicu od pregovora o ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini, koja je vođena prije dvije godine, a na osnovu plana američke administracije i pod budnim okom i dirigentskom palicom ambasadora Sjedinjenih Država Amerike u Bosni i Hercegovini i koji su imali finale kakav su imali, tj. "tresla se brda rodio se miš" - kako se to u našem narodu kaže za ono što je Šekspir nazvao - "Mnogo vike ni oko šta".
Ti su pregovori pokazali da nikakvi pregovori koji se vode unutar zatvorene grupe političara i bez promptnog uvida javnosti, koji veoma teško da imaju išta zajedničkog i da uživaju ikakav realni ugled i utjecaj u našoj širokoj javnosti, osim onog kojeg pobude unoseći u javnost strah da se "našem narodu" opet sprema neka prevara da se oko njega plete nova ujdurma, da mu se priprema obmana ili ne daj bože neko novo stradanje-exodus ili čak i klanje, nešto slično onome što su već doživjeli od ranijih predstavnika gotovo isitih političkih i nacionalnih ideja kakve dijeli i većina današnjih političara koji su na vlasti u Bosni i Hercegovini. Upravo zbog toga je u ovoj zemlji moguće da svaki takav političar ima moć da zaustavi svako kretanje i drži status quo. Osnovu te moći čini stanje opće nemoći javnosti, njen strah i uvjerenje da se može očekivati samo još gore, pa je onda bolje da ostane sve kako jeste.
Kako se ipak pokazuje da ova zemlja ne može napredovati bez ozbiljnih reformskih zahvata u njeno ukupno ustavno-pravno, političko, ekonomsko, pravosudno, obrazovno-naučno i socijalno tkivo, jer inače prijeti kaos koji može odnijeti i one koji bi najviše voljeli da sve ostane isto, ili kako je volio kazati Vuk Karadžić: "Isto to samo malo drugačije", to se onda ipak mora nešto odigrati, makar to bila i neka farsa, tj. igra za koju svi znamo da u njoj nema ništa od istine i da je njena istina upravo u tome što je ispražnjena od istine tzv. životne stvarnosti. Osim toga, kako je u našu zemlju došao novi visoki predstavnik Europske unije, umjesto nesretnog manekena obmana i beznađa Padya Ashdowna, koji danas traži uhljebije negdje u krizom obuhvaćenim regijama svijeta da još malo dosoli onima koji se guše u nesreći, Miroslav Lajčak, otvorile su se neke nove i male nade. Naša javnost je smatrala da je, umjesto arogantnog i sasvim nonšalantnog te uz to prevrtljivog i velikim izjavama i gestovima i istovremenim prazim obećanjima sklonog Ashdowna, koji je u ovoj zemlji brinuo samo o interesima Velike Britanije, u našu zemlju došao čovjek iz svijeta koji nema sopstvenih i specifičnih interesa u našoj zemlji osim interesa mira i saradnje, te koji ima razloga za sve osim za aroganciju i ignoriranje činjenica da smo prošli kroz pakao, ali u kojem na sreću njegova zemlja nije imala ulogu kakvu su imale neke druge europske zemlje, naš se svijet nadao da je došao čovjek koji može da ima razumijevanja za našu zemlju i njene ljude, koji može da zna i osjeti suskus naše historije, koju smo uostalom jedno vrijeme dijelili (bili smo zajedno unutar Austrougarske), koji ima iskustvo zemlje socijalizma kroz kojeg smo i mi prošli, koji ima iskustvo zemlje koja je bila dugo podređena u odnosu na tri susjeda (Austriju, Mađarsku i napokon Ćešku), te koji, na kraju krajeva, a to nije nimalo nevažno, nema jezičke prepreke u komuniciranju sa našim političarima, za koje bi mu se moglo preporučiti da u komunikaciji s njima ipak zadrži prevodioce i to kao oblik distance od njih i njihovih mišljenja, nego sa našim običnim ljudima, čije se mišljenje uopće ne uzima u obzir u pitanjima koja se njih samih najviše tiču, te da u tim uvjetima ima šanse za to da se učini neki odmak od paralize koju je proizveo Ashdown i oni bosanskohercegovački političari koji su sa njim najviše sarađivali, istina u paradiranju i davanju velikih izjava iza kojih nije slijedilo ama baš ništa.
Nažalost, mi uvijek kasno shvatamo da se nade najčešće izjalovljuju i da se jedina značajnija razlika između prošlih i sadašnjih pregovora sastoji u činjenici da su ovi pregovori u prvom redu koncentrirani na rješavanja onih problema koji su neophodan uvjet da naša zemlja može prebroditi sadašnje prepreke u napredovanju na putu dostizanja statusa zemlje koja ima ugovor sa Europskom unijom o saradnji i pridruživanju i da je to sužavanje polja pregovora nužno iz dva razloga. Jedan je, da se eventualno lakše približimo rješavanju barem nekih problema, a drugi se sastoji u mogućnosti jasnije ocjene o tome kakve su pozicije i interesi pregovarača, šta oni stvarno, a ne za javnost, misle i šta odista žele, te se prema tim uvidima može bolje i preciznije planirati strategija i taktika daljnjih pregovora. Ova redukcija sadržaja pregovora je značajna utoliko što sužavanje problema omogućava njegovo bolje razumijevanje i lakše rješavanje, te što ostavlja mogućnost da se u slučaju eventualnih promašaja u nalaženju parcijalnih rješenja, izvrše ispravke u procesu donošenja novog ustava Bosne i Hercegovine, što bi trebalo uslijediti nakon rješavanja ovih urgentnih pitanja i definitivnog određivanja našeg puta u budućnost i mjesta u svijetu kojem pripadamo.
Još jedna razlika između ova dva ciklusa pregovora sastoji se u činjenici da se ovi pregovori, za razliku od prethodnih, koji su se odvijali uglavnom u glavnom gradu države, odvijaju ambulantno. Tako smo dobili ambulantne političare koji sada imaju priliku da pokažu svoje feude, ono što su na njima napravili i sa čime raspolažu u svojim malim feudalnim državicama. To je izgleda zasad jedna od koristi ovih pregovora koju nije moguće osporavati, jer sada naša javnost ima priliku da očima vidi šta i kako rade i žive naši političari od kojih se jedan pred kamerama falio kako svaki dan rekreira i igra fudbal i tenis u hercegovačkom kulturno-sportskom političkom centru nedaleko od Lištice. Umori čovjeka teška briga o njegovom narodu. Koloritu ovih ambulantnih pregovora i podsjećanje na prošli ciklus, doprinio je Sulejman Tihić, jer je pokazao da u našoj politici nije ništa novo primjenjivati metodu "puj pike ne važi" i opet ponovo. Nije bitno što je to učinio Tihić. Sutra bi to učinio i neko drugi, jer sve ovo skupa i taj incident na konferenciji za štampu koji se dogodio nakon tek završenih pregovora, pokazuje da je jedna od ključnih problema naše situacije da mi uopće nemamo modernih demokratskih političara koji bi bili odgovorni prema stanju u zemlji i prema najurgentijoj potrebi da zemlja konačno izađe na taj europski put. Nažalost, pokazuje se, po ko zna koji put, da naša zemlja nema odgovornih političara, da u političkom svijetu nema ljudi koji razumijevaju današnji svijet i pravce njegovog kretanja, nema ljudi koji bi bili odgovorni prema budućnosti svoga svijeta i države koju vode i urgentne potrebe konačnog sređivanja ukupnog stanja i u njihovoj zemlji i u regiji. Tome treba dodati još i to da u političkom životu nema ni ozbiljne alternativne političke snage, a da ona stranka koja sebe smatra opozicionom stoji na repu najkonzervativnijih političkih koncepata koji u zadnje vrijeme dolaze do izraza. U toj situaciji može se očekivati da će Lajčak insistirati na započetom putu i skidanju sa agende preostalih tema od kojih ovisi napredak procesa europeizacije naše zemlje, kao što su policija i slične teme, kako bi se otvorila vrata nastavku pregovora i saradnje sa Europskom unijom i započela reforma u gorućim oblastima kao što su nauka, obrazovanje i socijalno i zdravstveno staranje, kojima ova vlast ne samo da nije nego niti zna niti hoće da pomogne i otvori procese napredovanja, uvaljujući se sve dublje u krajnje sumnjive konzervativne separatističke koncepte cijele ove oblasti. Naša alternativa nije prijetnja jednog naroda drugom nego ostajanje u strukturi konzervativnog, separatističkog i zatvorenog svijeta ili izlazak na put europeizacije.