Te 2017. godine slučaj ili sudbina se postaraše da zapjevam sa - Halidom. Da ne bude zabune, nisam ja nikakva pjevaljka, spadam među one koji pjevati mnogo vole, ali ne umiju. No, kako se neko dosjetio da, za razliku od pjevanja, umijem da vodim preduzeće (vrijeme prošlo), i kako će tim povodom za nas dvadesetak nagrađenih organizovati zabavu na koju smo mogli da povedemo još pet-šest osoba, meni, kćerki Lijevča i ROMANIJE, desiće se - HALID.
Istini za volju, spontanost našeg susreta i kratkog razgovora iza koga će uslijediti ponovljeno, specijalno za mene, izvođenje ROMANIJE, mogu da zahvalim i svom drugu Žari, kome u venama teku sevdah, ljudstvo i kafana i koji će Halida kulturno "zaskočiti" u pauzi između svirke, i već u drugoj rečenici ga uputiti na moje romanijske korijene. "Ko ti je s Romanije, koja je to familija?", odmah će me pitati Halid.
"Majčini, Stanišići, Rogatica...", odgovorih. "Hm, ja znam Stanišiće iz Bijeljine, imaju li veze s ovim tvojima?". "Iskreno, ne znam, ima Stanišića, i kod nas i u Crnoj Gori, valjda su od istih potekli."
"A koju slavu slave tvoji Stanišići?", upita mene, sad već dobrano iznenađenu, Halid. "Jovanjdan", zbunjeno odgovaram. Halid se okreće svom orkestru i pita jednog člana (neka mi oprosti što sam mu ime zaboravila, ali neka bude Milan): "Milane, jel ono naši Stanišići slave Jovanjdan?". Milan slegnu ramenima ne znajući odgovor, na šta se Halid samo nasmija, kratko me zagrli i vrati se za sto... Nakon pet minuta, na sceni, najavi moju Romaniju, mahnu rukom u mom pravcu i Žare i ja mu se pridružismo u najljepšem od najljepših (jer kod Halida manje lijepih od najljepših bilo nije) izvođenja "Romanije" ikad.
Kažu da je Halidov život sav bio satkan od sličnih, svakako i puno emotivnijih i živopisnijih epizoda o kojima će svjedočiti njihovi akteri; ovo je moja i ja Vam pričam o njoj, o drugima ne mogu niti bi bilo umjesno. Sad kad je Halid otišao ona izlazi iz ladice mojih sjećanja, da se pridruži tim drugima i doslika još malo pastela na njegov portret. Da nas sjeti na prosute godine i prvi poljubac, na dvadesete u lavandi i verandi, na Tešanj i Miljacku, na Snježanu i Sejdu, da se napiju svi koji se zbog male Beograđanke vratiše majci u Bosnu i svi koji bez nje ne mogu da žive i svi koje stari nemir pokreće. U proljeće...
"Ljudi su kvarljivi, ali priroda nije", reći će Halid u jednoj televizijskoj emisiji, odgovarajući na pitanje zašto toliko voli zelene doline svoga zavičaja. A onda će čitavu emisiju pričati o - ljudima. O supruzi i unucima, o majci i sestrama, a nadasve - o prijateljima. Koje je nanizao kao bisere. Isprepletene i povezane u ogrlicu što prekriva grudi bivše države, koja se sada, onako isparcelisana i izdijeljena, oprašta od Halida u suzama. Bez izuzetka. I bez patetike. Uz Halida nije moglo nazor; on nije bio čovjek od foliranja, i zato je danas svako pisanje o njemu lišeno mogućnosti da ispadne hvalospjev i panagerik.
"Kad je bio rat, baš sam bio grogi, nisam znao ni kako se zovem, ne volim o tome ni da razmišljam, idemo dalje". To je bilo sve što je imao da kaže o ratu koji nas je sve ojadio i time bi zapušio sva usta, spremna da prebrojavaju krvna zrnca i čeprkaju po čirevima čim primijete da gnoj polako nestaje. I svakim svojim nastupom, svim što je radio i o čemu je pjevao Halid je manifestovao iskrenost svog stava: Šta je bilo - bilo je, dobri ljudi su svugdje u ovom vilajetu, zbog njih i za njih on pjeva. I to je - to.
Ima neke više simbolike, ali i logike u tome što je zadnji koncert održao u Banjaluci, gradu koji je mnogo volio i koji mu je tu ljubav snažno uzvraćao. Pod infuzijom, onom medicinskom, ali prije svega onom koju samo ljubav može u vene da ušprica, pjevao je svojoj publici. Labuđi pjev najčistijeg labuda od Vardara pa do Triglava. A i šire.
"Kad pjevam pjesmu majci, svi šute", kazao je tad još nesvjestan možda da je tom rečenicom pogodio svu srž ovog našeg prolaznog, ovozemaljskog života u kome tako često zaboravljamo da ono što je za nas važno i vrijedno voli i čovjek drugog imena, vjere ili nacije i da je baš ta, suštinska i arhetipska ljubav, ono što nas spaja. A i to da ćemo svi, prije ili kasnije, biti počivši. Ili rahmetli.
Na kraju puta, odakle god da si pošao - važno je samo jesi li ili nisi bio - DOBAR čovjek.
Dok zlatne strune u daljini sviraju i dok svaka riječ novu tugu tka i dok hladna voda Romanijom teče, pamtiću te, Halide. I pomenuti na slavi, uz svijeću. Onu ljudsku, najtopliju.