Ima li Srbija uopće politiku i lidere dorasle situaciji u kojoj se nalazi? Nekome se može učiniti čudno i neadekvatno i samo postavljanje ovakvog pitanja. Odista bi se to moglo reći, ali samo na prvi pogled. Kad se bolje pogleda, stvari izgledaju drugačije.
Prvo, moglo bi se s pravom primijetiti da u politici nema ništa čudno i da je sve moguće, pa i to da u veoma bitnim vremenima jedan narod i jedna zemlja nemaju adekvatnu politiku i liderstvo, ni u smislu jasne i općenito prihvaćene političke linije djelovanja sposobne da odgovori na izazove, ni u sposobnostima onih koji su dužni da jednu takvu politiku provode u djelo.
Osim toga, veoma je teško, osobito za jednu manju zemlju i to oslabljenju nizom nesretnih događanja nagomilnih u kratkom periodu vremena, da provodi bilo kakvu, pa i onu najbolju moguću politiku, ako nema snažnu podršku nekoga ko je u politici toliko moćan da može osigurati određene standarde i mogućnosti političkih rješenja. Svima nam je jasno da današnja politika sadrži u sebi veoma mnogo nasilja, koje proizlazi iz činjenice da se ona odrekla svih moralnih, pravnih i humanih načela u svom postavljanju i u provođenju svojih ciljeva, te da joj je zbog toga i na nužan način, sila ostala kao jedino sredstvo kojim se služi da bi u život provela ono što inače ne bi mogla ako bi poštovala neka općepoznata i u dokumentima međunarodne politike usvojena načela. A od opasnosti da bude pogođen konzekvencijama takve prirode današnje politike niko nije siguran, pa, ako je danas ona išla njemu u korist, sutra ona može da ide protiv njegovih interesa, a on ima malo moći i mogućnosti da joj se efikasno suprotstavi.
Još jedan faktor, koji je snažno prisutan u današnjoj politici, je od velikog utjecaja na opće stanje i mogućnosti vođenja politike u današnjem svijetu, osobito politike malih država. Taj faktor se sastoji u postavljanju velikih načela i ciljeva svjetske politike koji uglavnom obavezuju male zemlje i slabe narode, na jednoj strani, i niske razine njihovog realiziranja u politici moćnih zemalja, koje se ponašaju frivolno prema svim općim pravnim i moralnim načelima, na drugoj strani. Ako današnja politika zastupa ljudska prava, demokratiju i mir u svijetu, ako je protivna nasilju i teroru svake vrste, osobito terorou velikih država, onda je njena realizacija, uz upotrebu laži (slučaj laži o Sadamovom oružju) ili nasilja nad činjenicama (slučaj iranskog nuklearnog programa), uz upotrebu obimnog nasilja, kao što se to događa u Afganistanu, Iraku, Somaliji, Darfuru i na drugim nekim mjestima u svijetu, tada su ta načela slaba garancija za bilo koga da će unutar takve realizacije politike moći i sam biti siguran od njene primjene sa samog sebe. Stoga je današnja politika, model i način njenog mišljenja i djelovanja, njena matrica u našim uvjetima apsurdna, ona je oponašateljska, ne sadrži u sebi ni trunke pravne, moralne i političke logike i nameće stereotipe raznih vrsta, kao što je to stereotip da smo mi za sjeveroatlantske i europske integracije, da svi želimo u Europu, mada smo u njoj već milenijima, da želimo modernu demokratiju dok živimo u uvjetima prvobitnih zajednica krvi i tla, a da niko od nas ne zna šta to zapravo znači i da niko nije ni pokušao, a kamoli proučio iskustva onih zemalja i naroda koji su već ušli u taj europski lonac, da niko ne zna, izvan oficijalnih političkih laži, kakva iskustva te države i narodi imaju s njim i šta im on donosi, a šta im uzima. Pogotovo je neizvjesno šta politika tih nekoliko velikih zaštitnih kišobrana (Safe Haevens), kao što su američki, europski, kineski ili ruski, donosi u međunarodnom životu, iz kojeg se sve više gube samostalne države - male i veleike i njihove politike, a time i njihovi interesi. Stoga je politika, a posebno ova naša balkanska, puna ideoloških floskula, koje nikada i nikome nisu pomogle da rješeva svoje stvarne probleme. I naša politika pati od manjka aktivnosti, programa djelovanja sa stajališta sopstvenih interesa, maksimalno usklađenih unutar pretpostavki i pravila međunarodne politike i lišenih svega što bi moglo kompromitirati njenu demokratsku i miroljubivu sadržinu.
Naša se politika svodi na jednostvano snalaženje u svijetu u kojem se zatekla i to po pravilu pogrešno snalaženje, jer joj je osnovna pretpostavka da je svijet ostao isti, mada to nije slučaj i da ona nema potrebe da se mijenja kao što se svijet stubokom izmijenio u zadnjih dvadeset godina. Pad komunizma nije mogao da bude samo na štetu jedne strane u odnosima kakvi su nekada postojali. On je imao značajne efekte na svim stranama. Naravno, budući da je komunistička politika, čiji su bezličnost i beznađe bili najbolje oličeni u Gorbačovu, ali i u našim vodećim protagonistima komunizma, bila, također, ideološka i stereotipna, pa je napuštajući ili bolje rečeno pokušavajući da napusti stereotip komunističke politike moći, pala u provaliju nedostatka bilo kakve politike. Taj vakuum je progutao cijeli SSSR, jednu multidržavnu i multinacionalnu tvorevinu, koja se tek sada počinje oporavljati, čak i u uvjetima svojih ogromnih resusrsa. Nama je pad komunizma donio pad unazad, donio nam je krajnji nacionalizam koji ne samo da nije bio osnova za razvoj i eventualnu dogradnju onoga što smo imalu u bivšoj državi, nego je uništio svaku realnu osnovu za nastavak logične i nužne saradnje država koje su postojale unutar biviše Jugoslavije, što je dovelo do otimačine o teritorije i rata čije smo mi svi bili žrtve.
Uz to, sva ta zbivanja, nastala usljed i prije svega krajnje nekompetencije tadašnjih vodećih političkih snaga u svim našim zemljama, izuzev može biti Slovenije (savez komunista i liberala), omogućila su da se dogodi ono što su zapadne zemlje godinama sanjale, a to je da se mi upustimo u realizaciju političkih planova koji su može biti bili mogući u XIX vijeku (Svi Srbi u jednoj državi, ili stvaranje nacionalno čiste Hrvatska, ili čak i muslimanske države itd.) pa da se one u potpunosti i obavještajno i vojno i ekonomski i politčki, pa čak i upravno, infiltriraju u naš prostor i postanu stvarne gazde u njemu, čak do te mjere da odlučuju šta će i kako će biti sa tim prostorom, ko će na njemu moći, a ko neće moći živjeti i stvarati svoje države, uz krajnju aroganciju moćnih i uspješnih, nesmiljenost u odnosu prema nama i nezainteresiranost za efekte svega što se zbiva, odnosno za to koliko će sve to nas same koštati.
Drugo, svaka neautentična i iznuđena politika, a mi svi ovdje imamo takvu situaciju, osuđena je da tetoši svoje izborno tijelo, odnosno politika samo traži načina da skrije istinske probleme, jer nije u stanju i ne može da se snađe u svijetu u kojem djeluje, pa joj onda ostaju samo prazne fraze kao oružje kojim misli da ostvari svoje ciljeve. Nemoć je jedini vidljivi rezultat njenog stanja i mogućnosti djelovanja. Ona je osuđena da čeka šta će neko drugi o njoj odlučiti.
U takvim prilikama, a takve prilike, bilo to kome čudno ili ne bilo, bilo apsurdno ili ne, i najveći problemi u vezi s tim, su nastali upravo za one koji su mislili da će najviše izvući iz situcije koja je nastala rušenjem komunizma i dizanjem svih brana djelovanjima svake vrste. Danas se može sasvim mirno reći da je politika sile najviše pogodila upravo Srbe, kojima je od strane njihovih političkih lidera najviše obećavano u slučaju rušenja bivše države i njenog unutarnjeg sistema. Politika, koju je inspirirao Dobrica Ćosić tezom o Srbiji koja se prostire svugdje gdje su srpski grobovi, a koju je provodio Slobodan Milošević je potpuno propala. Umjesto Jugoslavije od Karlobaga do Virovitice i od Sombora do Ulcinja, ostala je samo kalsična Srbija i to ugrožena mogućnosšću gubljenja Kosova. Srbi su iz Hrvatske izbačeni silom, baš kao što su oni (Karadžić) izbacivali neke druge narode iz njihove zemlje. U Bosni i Hercegovini nije postignut cilj da ona postane srpska, u cjelini ili djelomice. Miloševićeva politička arogancija i neznanje doveli su do mogućnosti da Srbija izgubi Kosovo. Crna Gora je izabrala svoj put, bez obzira koliko je dugo održavala iluziju o mogućnosti postojanja države svih Srba, ili da kažemo slavenskih pravoslavaca.
Sve to što se zbilo i još se zbiva zahtijeva jedno novo politčko mišljenje i nove političke lidere kod Srba. Ništa nije moguće postići prežvakavajući stare teze i održavajući zablude. Traže se novi hrabri ljudi koji će Srbiji vratiti mjesto koje joj pripada na Balkanu i u Europi. Niko ovdje tom razvoju neće stajati na putu, naravno, ukoliko je on lišen starih zabluda koje su nas sve mnogo koštale.