Već duže se razvlači priča o tome hoće li i kada će građanima Bosne i Hercegovine biti ukinute vize. Zaista je neprijatno vidjeti redove pred ambasadama, a i napredna Evropska unija nas drži kao pod opsadom, pod gvozdenom zavjesom. Koliko se taj problem s vizama u prosjeku tiče naših ljudi? Naravno da tih podataka nema, a i teško je pretpostaviti koji se broj naših ljudi taj problem nimalo ne tiče.
Ono što je neosporno tačno jeste da političari i njihovi ađutanti ne stoje u redovima za vize. Možda je i to razlog što su odužili u ispunjavanju uslova za ukidanje viza. Dalje, naše ruralno stanovništvo nema ni želje ni potrebe da putuje vani, nikada naše brojno seljaštvo nije čeznulo da vidi kako se u drugim krajevima svijeta živi. A onda, otkud penzionerima pare da putuju preko granice? Jedino da posjete djecu koja su pobjegla od ovdašnje situacije i dobro se prilagodila drukčijem načinu života. A svakako ni zaposleni ne trče da skoknu preko grane, jer im to njihove plate ne dozvoljavaju.
Dakle, veliki je broj onih koji problem s vizama ne osjećaju kao svoj problem. Pa koga to onda brine što ne može na lagan način putovati po svijetu? Na prvom mjestu mladu generaciju, koja bi malo švrljala. Onda oni koji vjeruju da bi u inostranstvu brže našli zaposlenje, tako im javljaju njihovi rođaci i prijatelji koji su se vani već snašli. A ima dosta i onih koji imaju dovoljno para, a nisu upravljački stalež, pa bi svako malo išli na zimovanje i ljetovanje. Biću maliciozan, pa ću kazati: baš me briga za sve njih koji bi se malo luftirali po stranim zemljama. Sunce tuđeg neba škrto grije.
Naša emigracija je ionako brojna, zaposjeli smo sve točke na globusu, od Novog Zelanda do Aljaske. Nije baš dobro da i posljednji zdravi i pametni odmagle. No dobro, ta tema o našim odlascima biće još dugo aktuelna. A niko ne spominje imigraciju!
Toga nema, tih imigranata u našu zemlju ima malo. I ko je lud ovdje zasnivati novi život, valjda vide kako se mi ne mičemo s mjesta. Pa ipak, tu i tamo nađe se neki čudak, pa je iz nekog dalekog kraja zapucao da se među nas ukotvi. Mediji ponekad javljaju o tim rijetkim čudacima, koji se za razliku od naše raje nimalo ne žale. Znam nekoliko slučajeva veoma zanimljivih. U toku rata s humanitarcima došao je Tim Klinsi, mladi Amerikanac koji je odmah zavolio našu zemlju. Propješačio je sve naše planine, preveslao sve naše rijeke i ostao zapanjen ljepotom, netaknutom prirodom. Objavio je na engleskom turistički vodič kroz Bosnu i Hercegovinu, a organizuje ekskluzivne rute kroz naše zabiti za malo ekcentrične turiste. Do prošle godine naši mu nisu dali pasoš, a znamo da su na brzaka mudžahedini dobijali putne isprave.
Zanimljiv je slučaj i engleskog generala. Službujući na Butmiru želio je naći za sebe miran kutak kada ode u penziju. I kupio je od nekog Bošnjaka seosku kuću u predgrađu Trebinja, od čovjeka koji je tokom rata morao napustiti svoj dom i svoje imanje. General je renovirao kuću, zadržavši onaj dalmatinsko-hercegovački ambijent. Nigdje nema takvog neba, ne može se naći takva arija kao što je trebinjska, posebno kada se poredi s londonskom maglom i kišom. A i Dubrovnik je udaljen samo pola sata.
Gledao sam na televiziji reportažu o našoj porodici koja se naselila negdje oko Livna, pa gaji koze i proizvodi sir, veoma zadovoljna zdravom prirodnom okolinom. Neke prednosti i mi imamo nad drugim zemljama. Pa ako naši traže pasoš da kidnu, biće stranaca koji će iz raznih razloga dolaziti nama da sastave svoj dom.
Poznato je da zapadne zemlje muku muče s imigrantima koji u talasima dolaze iz siromašnih zemalja Azije, Afrike i s istoka Evrope. Jad i bijeda su natjerali te ljude da u bogatim državama potraže za sebe egzistencijalni spas. Kod nas takvih slučajeva nema, jer sirotanima u sirotinjskoj zemlji kakva je naša slabo ima života. Ali šta će biti u nekoj skorijoj budućnosti, kada valjda i mi postanemo dio EU? Granice su tada otvorene za prolaz robe, kapitala i ljudi, pa kad nam navrate beskućnici kako ćemo se prema njima ponašati?
Većina stranaca koji dolaze službeno ili turistički ističu između ostalog da su naši ljudi veoma gostoljubivi. Ali kada dođe sirotan i bude ti konkurencija u zapošljavanju, kako ćemo se prema njemu odnositi? A u mnogim krajevima lijepe naše domovine stanovništvo nije uvijek dobro raspoloženo prema strancima, pošto su naučili kroz istoriju da su stranci dolazili samo kao vojnici, kao okupatori. Ne zaboravimo i to da se do tih budućih dana treba osloboditi nacionalne euforije, koja kaže da je samo pripadnik tvoje nacije vrijedan pažnje. Kada naše krajeve u budućnosti zaposjednu mnogi znatiželjnici, hoćemo li prema njima biti predusretljivi, kada i u ovom današnjem vremenu neki političari ne žele da vide stranca u svom dvorištu? Ne zaboravimo da dolazi vrijeme totalne globalizacije i tvoja zemlja više neće biti isključivo tvoje vlasništvo, nego će i stranci imati pravo posjeda. Tako vam je, pa svidjelo vam se ili ne, ali se valja pripremiti za takvu budućnost.