Istraga o zlostavljanju i seksualnom iskorištavanju učenice Srednjoškolskog centra u Bratuncu, popratna hapšenja i salušavanja 17 osumnjičenih i naknadne reakcije na ovu akciju pokazali su da su institucije u BiH i njeni građani potpuno nedorasli i za samu osudu zlodjela kao teoretske mogućnosti.
Još dok su trajala ispitivanja državnog ministra sigurnosti, profesora i policajaca navodno umiješanih u iživljavanje nad maloljetnicom saznali smo sve o njihovom ugledu i besprijekornim biografijama. Riječi hvale o osumnjičenim za seksualno izrabljivanje srednjoškolke nisu štedjele njihove komšije, radne kolege, šefovi stranaka, vjerske zajednice pa čak ni neki pisci i scenaristi. U zaštitu njihovih prava, onako na neviđeno, stao je i Helsinški komitet za ljudska prava BiH. Osokoljeni podrškom neki od prozvanih stoga su odmah po okončanju saslušanja u tužilaštvu najavili podizanje tužbi zbog povrede njihovog dostojanstva.
Saznali smo šta ovi uglednici misle i o djevojčici koja je policiji prijavila, otkucala da su je duže od tri godine seksualno iskorištavali u dogovoru s njenom nanom. Ukratko, kažu da ne treba vjerovati djetetu koje je inače sklono laganju, drogiranju i bježanju od kuće. Zanimljivo da znaju njene devijantne navike iako se većina njih zaklinje da je u svom životu nisu ni sreli, a kamoli upoznali ili je obljubili zloupotrebom svog položaja. Onako usput tvrde da su svi legalisti i čekaće da nadležne institucije utvrde koliko je istine u navodima iz prijave o organizovanom prisiljavanju nesretne curice na prostituciju i o trgovini njenim tijelom.
Istraga se nastavlja a o samoj žrtvi još ništa pouzdano ne znamo jer nema nikog da govori o njenim pravima i njenom dostojanstvu. Nepoznato je u kakvom je zdravstvenom stanju i da li će se ikada moći oporaviti ili vratiti u školu nakon što je njena fotografija danima objavljivana u medijima.
Nema ni objašnjenja institucija zašto je nakon trogodišnjeg seksualnog ropstva tek sada sklonjena na sigurno s obzirom da njeni drugovi iz škole tvrde da "svi u Bratuncu i Srebrenici odavno znaju šta se s njom događa". Nejasno je i zašto se zbog torture nad njihovom sunarodnjakinjom ne oglasiše udruženja Roma. Nije valjda Dervo Sejdić sada potpuno zadovoljan položajem ove najbrojnije nacionalne manjine u BiH samo zato što je zbog svoje kandidature na izborima dobio sudsku tužbu protiv države koja ga diskriminiše?! Ili, još gore, i on misli da je navodna žrtva nedovoljno ugledna u poređenju s njenim navodnim zlostavljačima pa nije pametno javno stajati na stranu slabijeg?!
Imamo na papiru i državnog koordinatora za borbu protiv trgovine ljudima, ali nema ni njegove reakcije zbog prijave da je maloljetna državljanka BiH bila "predmet" te trgovine između njenih profesora, policijskih i državnih službenika. Na istom papiru i na istom (državnom) budžetu imamo i "udarnu grupu" za borbu protiv ovog oblika kriminala. Članovi ove udarničke grupe, prema zvaničnom planu njihovog rada, trebalo bi da se sastaju jednom u dva mjeseca. Na sastancima bi navodno trebalo da razmjenjuju podatke s terena i koordiniraju istrage. Ako građani Bratunca i okoline tvrde da je trgovina maloljetnom Romkinjom u režiji onih na visokim položajima odavno javna tajna, ispada da članovi udarnog tima ne istražuju dalje od svojih kancelarija pa za tri godine ne saznaše za ovu potencijalnu žrtvu.
Teoretski dobro uređeni sistem upotpunjen je i državnim planom borbe protiv trgovaca ljudima koji podrazumijeva prevenciju, zaštitu žrtava i krivično gonjenje robovlasnika modernog doba. Prioriteti su na papiru poredani upravo ovim redoslijedom. I? Sjeća li se iko ijednog primjera u praksi da je problem na vrijeme uočen i da su institucije države neku ženu, djevojčicu ili dijete na vrijeme oteli iz ralja makroa i poštedjeli ih trauma na kojima ugledni i neugledni moćnici zarađuju basnoslovne sume novca?!
Prije "slučaja" Bratunac-Srebrenica slična monstruozna epizoda desila se, prije dvije-tri godine, u Derventi. Ni tada, kao ni sada, nije bilo ni prevencije ni blagovremene zaštite žrtava. Njihovo smještanje u takozvane sigurne kuće tek poslije višemjesečnog ili višegodišnjeg robovanja i prisilnog opsluživanja direktora, profesora i vjeroučitelja može zadovoljiti samo nevladine organizacije. Važno je dobiti novac od donatora a najbolje će ga opravdati statističkim podacima o broju stanovnica ili stanovnika sigurnih kuća.
Nevladin sektor je tu da upozorava o alarmantnom povećanju broja žrtava iskorištavanja, a državni mehanizmi zaštite profunkcionišu samo kad se ukaže idealna prilika da "borbom protiv kriminala" eliminišu i pokojeg političkog ili poslovnog rivala.
Sve mimo toga je samo predstava za javnost i stvaranje privida da je sistem u funkciji i da je potentan bar onoliko koliko i moralno iščašeni polusvijet što uživa u "igranju" s tuđom djecom. Autori ovih predstava postali su zabrinjavajuće predvidivi. Scenarij je uvijek isti: stotine policajaca privode moguće i nemoguće krivce, digne se kuka i motika u njihovu odbranu i osuđivanje prije samog suđenja, proliju se potoci suza zbog uništavanja ugleda i porodične idile uhapšenih pa puštenih. Kazna, najčešće uslovna, na kraju zapadne kuririma sumnjičenih direktora ili vozačima profesora kojima su od univezitetskih katedri puno miliji izleti u prirodu sa studenticama. Izuzeci su rijetki i služe samo da potvrde ovo scenarističko pravilo.