Stvarno je teško shvatiti, bar meni, otkud Valentin Incko izvlači sav taj optimizam kada je budućnost BiH u pitanju i čvrsto uvjeren, gotovo proročanski, tvrdi da će ona "trajno ostati nedjeljiva i međunarodno priznata zemlja".
Pitanje po mišljenju Valentina Incka nije da li će BiH postojati kao prosperitetna, jedinstvena zemlja već kada će se to dostići s obzirom na to da, kako reče, sistematski i planirano dolazi do njenog osporavanja zapaljivom retorikom iz Republike Srpske, koja je puno više od predizbornih izjava.
"To je politika", uzviknuće Incko, dodajući na sve to nekoliko ispraznih diplomatskih fraza, kojih smo se naslušali posljednjih godina od evro-američkih činovnika u ovdašnjoj privremenoj službi, tipa kako je osporavanje budućnosti BiH kao suverene zemlje uzaludno i "jedino što se time postiže je podizanje međunacionalnih tenzija i odvraćanje očajnički potrebnih stranih investicija koje su neophodne za otvaranje novih radnih mjesta".
Ovo Inckovo tumačenje, po kome je secesionistička politika, a ne retorika, iz Republike Srpske uzrok svih nesporazuma, nacionalnih političkih trvenja i ekonomskog siromaštva, ne govori o stvarnom stanju u kome se nalazi BiH već o Valentinu Incku i o njegovom valjda, ko će znati, nepoznavanju i nerazumijevanju političkih procesa koji se preko ove nedefinisane zemlje prelamaju s većim i manjim intenzitetom već decenijama, pa i vijekovima.
Upravo zbog te istorijske nekonstantnosti i nepostojanosti kao političke tvorevine čudi tako odlučan Inckov stav o bezvremenoj trajnost sadašnje državne zajednice, kao da želi da ubijedi i sebe i druge da jedne zakonitosti u društvenim procesima važe za sve u svijetu osim za BiH, negirajući time i univerzalni princip da ništa nije vječno. No dobro.
Nedavno, tačnije tokom godišnjeg odmora, "naoružao" sam se zanimljivim knjigama, od kojih je jedna bila i "Vlast i pobuna" Milovana Đilasa sa sjajnim predgovorom hrvatskog istoričara i intelektualca Slavka Goldštajna. U toj knjizi, koju pročitate u jednom dahu, ako vas zanimaju te teške, politički turbulentne, ali i godine koje su kasnije definisale našu budućnost, godine odmah nakon Drugog svjetskog rata, kada su komunisti preuzimali svu vlast u tadašnjoj pobjedničkoj Jugoslaviji, Đilas onako ovlaš, usput, spominje i razgovore koje je tadašnja svemoćna četvorka sekretara Politbiroa, Josip Broz Tito, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i on, Đilas, vodila na temu Bosne i Hercegovine.
Tačnije, ni oni nisu tačno znali dugo vremena šta uraditi s tim zakonski neuređenim i politički nedefinisanim prostorom pa su raspravu i proširili, a prijedlozi pojedinih i veoma uticajnih članova Politbiroa, kao što je bio Moša Pijade, su bili da se BiH nekako podijeli između Srbije i Hrvatske, osporavajući bilo kakvu mogućnost da joj se da status šeste republike.
Višemjesečne diskusije prekinuo je vrh Politbiroa priklanjajući se stavu Rodoljuba Čolakovića da BiH ipak, eto, treba da bude zaokružena kao republika, a njene granice su određene skoro pa identične onima koje je Austrougarska ucrtala u svoje vojne karte nakon Bečkog kongresa u 19. vijeku, kada je krenula u protjerivanje Osmanlija.
Secesionizam Republike Srpske, kako ga vidi Valentin Incko, nije nikakva sadašnja izmišljotina srpskih lidera već je duboko politički i istorijski ukorijenjen kao jasan stav da je i to jedan od načina rješavanja odnosa između većinska tri naroda koji ovdje žive
Činjenica da su vodeći vlastodršci, od Tita do Rankovića, a i Đilasa, puno više vremena posvećivali pitanju Albanije, za koju su već bili spremili ustavni okvir u sastavu Jugoslavije kao federalne jedinice, nego BiH, govori da ni oni tada nisu vjerovali u vlastitu izmišljotinu o nekakvom 25. novembru kao danu kada je u ratu obnovljena njena državnost.
Tadašnji njen status riješen je onako, usputnim dogovorom kako bi se zaustavilo prepucavanje srpskih i hrvatskih komunista o granicama republika, jer su se država i rukovodstvo nalazili na pragu svoje najveće političke i vojne krize, a to je sukob sa Staljinom i rezolucijom Informbiroa. A to je opet neka nova priča.
Ne kažem da Valentin Incko treba sad odmah da trči u knjižaru i traži bilo koju knjigu koja govori o ovdašnjim političkim, društvenim procesima i sukobima u posljednjih sto godina već da pokuša da razumije da secesionizam Republike Srpske, kako ga on vidi, nije nikakva sadašnja izmišljotina srpskih lidera već je duboko politički i istorijski ukorijenjen kao jasan stav da je i to jedan od načina rješavanja odnosa između većinska tri naroda koji ovdje žive.
Sa druge strane, ovakav Inckov princip, po kome je jedna strana, samo srpska, isključivi krivac predstavlja jedini politički kontinuitet.
Zlonamjerno je ne vidjeti da danas ključ rješenja u BiH nije u odnosu Republike Srpske prema ovoj zajednici, on je jasan i definisan još u Dejtonu, već u rješavanju odnosa između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH, koja je u potpunoj političkoj, a u posljednje vrijeme i ustavnoj paralizi. Ni Ustavni sud nije u mogućnosti da riješi ko je u stvari vlast, a ko opozicija jer su i sudije potpuno podijeljene.
Sadašnje stanje u Federaciji nije rezultat međustranačkog trvenja i puka borba za vlast već posljedica zanemarivanja, i to po Inckovim principima ključnog problema, a to je višegodišnji neravnopravan položaj Hrvata. Politika preglasavanja, negiranja prava izbora vlastitih predstavnika vlasti i formalno pozivanje na konstitutivnost koju provodi Sarajevo, kao centar bošnjačke stranačke i intelektualne elite, nije mogla ni rezultirati ničim drugim osim paralizom sistema.
Potpuni izostanak unutrašnjeg dijaloga, dogovora ili spremnosti na kompromis dodatno je opterećen činjenicom da se nalazimo u izbornoj godini.
Zbog toga ukoliko Valentin Incko istinski želi da produži "životni vijek BiH" trebalo bi prvenstveno da iskreno preispita i vlastitu ulogu u pravnom i političkom haosu u koji je uvukao Federaciju svojim odlukama iz prošle godine. One su puno razornije djelovale na BiH nego sve dosadašnje secesionističke akcije Republike Srpske.