Prljavo igra ovaj Valentin Incko. Nedobronamjerno, jednostrano procjenjuje stanje u BiH i pokazuje snagu Srbima i Hrvatima izvirujući preko ramena nekoliko nižerangiranih službenika Stejt departmenta koji su mu nedavno dali načelnu podršku u Vašingtonu.
Istih tipova do kojih može dobaciti i bošnjački lider Zlatko Lagumdžija, od kojih je i dobio saglasnost da formira platformašku vladu Federacije i da bukvalno na prevaru otjera HDZ-ove u opoziciju, u kojoj sada te dvije hrvatske nacionalne stranke vrte priču od sabora do treće federalne jedinice.
I laže ovaj Valentin Incko. Prvo je rekao na predavanju u američkom Institutu za mir kako će poništiti svoju odluku kojom je priznao falsifikovano i neustavno glasanje u Domu naroda FBiH u režiji SDP-ovih platformaša, a kad se vratio u Sarajevo, čvrsto je obećao kako odluka ostaje na snazi.
Ali, postoje svjedoci, ozbiljni ljudi, poput ambasadora Mitra Kujundžića i političkog analitičara Obrada Kesića, koji su rekli šta su čuli. Oni su ga odmah demantovali. Postoji i zvučni zapis na web stranici Instituta.
Slagao je kako nije iz Brisela dobio nikakve smjernice kojima bi trebalo, nakon dva mjeseca ustavnog nasilja, političke procese oko formiranja vlasati da vrati u parlamentarne okvire prvo Federacije, a onda i BiH, naravno, poništavanjem odluke o kojoj je pričao u Vašingtonu.
I sve je to otkriveno nakon što mu je Ketrin Ešton u zgradi OHR-a prošle sedmice očitala lekciju da se od njega prvenstveno očekuje da u BiH, a u ime Evropske unije, promoviše lijepo, diplomatsko, uljudno ponašanje i da afirmiše razgovor, dogovor lokalnih lidera, a ne da bude udarna pesnica samo jedne, bošnjačke politike, koja snagu još pokušava da crpi iz bonskih ovlaštenja.
Ako je sva ova priča o referendumu u Republici Srpskoj bilo šta pokazala, onda je to da je ovakav OHR sasvim suvišan, nepotreban mehanizam u dejtonskoj strukturi države i da danas predstavlja glavnu kočnicu za njen unutrašnji politički dijalog ako se na njegovom čelu nađu likovi poput Valentina Incka. Skloni muljanju, spletkama i lažima uvijenim u nekakvu navodnu priču o dobrim namjerama austrijskog diplomate koji potpuno razumije istorijske krvave nesporazume ovdašnih naroda, a samim tim zna ko su dobri, a ko loši momci na političkoj sceni.
Takav stav Incko je zauzeo od početka svog mandata, a postao je vidljiviji nakon što je Lagumdžijin SDP u postizborno formiranje vlasti ušao sa pričom o građanskoj Federaciji, koja ne poznaje konstitutivnost naroda koju je u ustave entiteta ugurao Inckov zemljak i prethodnik Volfgang Petrič, a podebljao izbornim klauzulama Amerikanac Robert Beri i po kojima su Hrvati, kao malobrojniji, nasilno prevedeni u nacionalnu manjinu. Ravnopravnost su koliko-toliko zadržali na državnom nivou pa se i njihova politika prethodnih godina svodila na ćuti i trpi, može i gore.
Tek nakon što je SDP drugi put na izborima izgurao bošnjačkim glasovima Željka Komšića u Predsjedništvo kao hrvatskog člana, kojih je dobio više i od Bakira Izetbegovića, HDZ-ovi lideri su počeli svoj problem internacionalizovati, jer su vidjeli da samo tako možda mogu zaustaviti politiku majorizacije koja se godinama provodi u, navodno, zajedničkom entitetu.
Donekle su i uspjeli dobivši podršku demohrišćanskih i narodnih partija iz zemalja Evropske unije, vlasti Hrvatske, ali i Vatikana, a onda se umiješao Incko i svojom famoznom odlukom dao legitimitet platformaškoj vlasti suspendujući nadležnost CIK-a da sertifikuje izborne rezultate. Sve je više informacija iz diplomatskih izvora da će novi politički šamar dobiti i od Vatikana, jer je stvorio ambijent da legitimni hrvatski predstavnici budu etnički počišćeni iz struktura Federacije.
U čitavom ovom ambijentu treba posmatrati i priču o referendumu, tačnije političkom sukobu vlasti Republike Srpske i ovakvog OHR-a, kojeg trenutno predstavlja Valentin Incko, koji, usput rečeno, u Banjaluci i nije bio još od prošlogodišnjih izbora, šest-sedam mjeseci, prvi put uvodeći praksu da visoki predstavnik zvanično sa ovdašnjim institucijama komunicira preko sarajevskih medija.
Svratio je nakratko prije odlaska u Njujork na sjednicu Savjeta bezbjednosti UN-a najavljujući sankcije, kazne i smjene ukoliko Narodna skupština ne povuče odluku o referendumu. Incko se u ovoj priči isprsio ispred čitave sarajevske političke i medijske elite koja mu je duvala za vrat tražeći od njega da jednom za svagda slomi kičmu secesionističkoj politici Milorada Dodika i SNSD-a.
Možete sada zamisliti kakva je pometnja nastala u prošli četvrtak u Sarajevu, kada su naveče u zgradu OHR-a gotovo nenajavljeno došli britanska baronesa Ketrin Ešton i slovački diplomata Miroslav Lajčak, noseći ponudu zvaničnoj Banjaluci da će Brisel već u junu otvoriti pitanja reforme pravosuđa u zamjenu da referendum bude povučen.
Diplomatski rečeno, bilo je tu zavrtanja ruku i rovovske borbe do kasno u noć između dva principa evropskog dogovora i američke sile, u kojem je data šansa Briselu da u direktnom razgovoru sa Banjalukom političku krizu pretvori u konstruktivan dogovor o refermi pravosuđa. Lagumdžija je tu istu veče hitno sazvao urednike medija koje kontroliše da im objasni kako je Miroslav Lajčak u stvari odigrao ključnu ulogu u spasavanju Milorada Dodika od već pripremljenih sankcija.
Vidjevši da od bonskih ovlaštenja i lomljenja kičme vlastima Republike Srpske za sada nema ništa, SDP i SDA sada forsiraju tezu kako je jedan od evropskih principa koji podrazumijeva reformu pravosuđa i formiranje vrhovnog suda BiH, pokušavajući odmah da usmjere najavljeni proces u nekakav ćorsokak, iz kojeg bi odmah trebalo da ga čupa neko sa strane.
I sad, ako baš neko insistira na odgovoru ko je gubitnik, a ko dobitnik u priči o referendumu, gubitnici su Valentin Incko i svi oni koji su posljednjih mjeseci planirali na političku scenu da vrate bonska ovlaštenja, vjerujući da će time riješiti sve probleme ovog društva, a dobitnici oni koji su pružili šansu da dogovorom bude riješen bar jedan problem. Za početak pravosuđe.