Zapravo Valentin Incko kao formalni visoki predstavnik samo je potpisao odluke kojima se nameće produženje mandata stranim tužiocima i sudijama u kvazipravosudnim institucijama BiH, kao i promjene Statuta grada Mostara o izboru gradonačelnika prostom većinom prisutnih odbornika.
Niko ozbiljan i ne misli da Incko o nečemu odlučuje, već je njegova uloga da privlači pažnju dajući besmislene izjave. Riječ je o "dobrom čovjeku" koji se polakomio na zvanje, a još više na zdanje u materijalnim primanjima.
U situaciji kada su nakon Lajčakovog izvlačenja uglavnom bježali od te stolice, Incko je to lakomisleno i objeručke prihvatio, čak tako da su ga u austrijskom Ministarstvu spoljnih poslova pitali - što ti je to trebalo?
Prisustvo sarajevskih ambasadora i slikanje na konferenciji za štampu bilo je u funkciji čuvanja Inckovog straha. Krivica kojom se produbljuju podjele radi destabilizacije BiH uslikanima je zajednička, ali je odgovornost samo Inckova.
Pred mjerodavnim pravnim institucijama, sa podrškom koju je dobio za kršenje međunarodnog prava, Incko će se moći slikati. Ovo istovremeno pokazuje svu neuvjerljivost njegovog mandata, a još više pravnu neutemeljenost. Sporazum o civilnom sprovođenju mirnog rješenja, kao Aneks 10, jedini je akt od ukupno 14 dokumenata Dejtonskog sporazuma koji pominje visokog predstavnika, dajući mu mandat da je na terenu konačni autoritet za tumačenje jedino tog sporazuma. Kao mandat visokog predstavnika Aneks 10 određuje da će sprovođenje civilnih aspekata mirnog rješenja "obuhvatiti uspostavljanje ustavnih institucija u Bosni i Hercegovini". Sud i Tužilaštvo BiH nisu ustavne institucije u smislu Aneksa 4 Ustava BiH, pa time ni visoki predstavnik ne može da se bavi njima, niti da daje mandat strancima u pravosuđu. Visoki predstavnik se miješa u pravosudnu nadležnost koja pripada entitetima, a nema za to nikakav mandat. Jedina ustavna pravosudna institucija BiH je Ustavni sud. Sud BiH i Tužilaštvo BiH, te Visoki sudski i tužilački savjet BiH nisu ustavne institucije BiH, pa visoki predstavnik ne može ništa ni uspostavljati. Čak i da pođemo od faktičkog stanja, koje kao što vidimo nije ustavno, visoki predstavnik ne može jednostrano mijenjati rok do koga rade stranci u pravosuđu BiH.
Inckovom odlukom se ne produžava, nego daje novi mandat mimo bilo kakve pravne procedure, čime se grubo krši vladavina prava. Strani tužioci i sudije su se pojavili na osnovu sporazuma između Pedija Ešdauna i Sulejmana Tihića, tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, prema kome su mogli raditi u pravosuđu BiH u prelaznom periodu od pet godina od dana potpisivanja tog sporazuma. Sporazum su Ešdaun i Tihić potpisali 1. decembra 2004, pa je lako izračunati da je taj rok istekao istog dana ove godine. Nije moguće ni na koji način da se rok iz dvostranog sporazuma mijenja jednostranom odlukom samo jedne strane potpisnice. Stranci u pravosuđu BiH, kao ni te institucije, nisu instalisani radi pravde ili pomirenja. Presude u trajanju od 880 godina Srbima i 55 godina Bošnjacima, te čuvanje u ladicama slučajeva "Tuzlanska kolona", "Dobrovoljačka", "Bradine", "Atif Dudaković", govore o jasnoj namjeri: krivi su Srbi i zato se mora ukinuti Republika Srpska kroz oduzimanje nadležnosti koje joj pripadaju po međunarodnom dejtonskom sporazumu. Presudama Suda BiH protiv Srba i donekle Hrvata želi se odrediti karakter rata u BiH. To bi služilo kao trajni osnov za kreiranje politike međunarodne zajednice i pritiske na Republiku Srpsku, uz sprečavanje legitimnih hrvatskih zahtjeva za stvaranje entiteta sa hrvatskom većinom.
Ne čudi Dejvid Švendimen, rukovodilac Odjeljenja za ratne zločine u Tužilaštvu BiH, koji je poput brojnih drugih stranaca nestao kada je izvršio zadatak. Poslije Švendimenovog odlaska objavljena je njegova odluka kojom obustavlja istragu u slučajevima "Tuzlanska kolona" i "Bradina kod Konjica". Žrtve su bili Srbi, pa zato obustavlja istragu koje zapravo nije ni bilo. Još cinično piše Savezu logoraša Republike Srpske da mu je bilo "zanimljivo sarađivati s njima".
Imenovanjima stranih sudija i tužilaca, bez iskustva na složenim krivičnim predmetima, prekršen je i međunarodni sporazum po kome su stranci i došli u pravosudne institucije. U tom sporazumu jasno stoji da kandidati za međunarodne sudije i tužioce moraju ispunjavati dva bitna uslova: najmanje osam godina radnog iskustva kao sudija, tužilac ili branilac u složenim krivičnim predmetima, te dokazana nepristrasnost i izvrsni rezultati u radu na ranijim radnim mjestima. Većina stranaca nije ni mogla biti kandidat za pravosudne funkcije, a samim tim ni imenovana. To najbolje ilustruje izjava Miroslava Markovića, predsjednika Udruženja tužilaca BiH i tužioca u Tužilaštvu BiH, koji u razgovoru za "Dnevni avaz" kaže: "Odlazak stranih tužilaca u javnosti je potpuno neopravdan, predstavljan kao katastrofa i nekakav dan D za BiH. Domaći tužioci imaju dovoljno stručnosti da rade svoj posao i to su pokazali. Nijedan predmet neće ostati nedovršen. Najveći problem za strane tužioce u pogledu procesuiranja organiziranog kriminala, terorizma i korupcije jeste činjenica da im je posao u BiH bio prvo zaposlenje. Oni nisu nigdje prije BiH bili tužioci, za razliku od, recimo, domaćih tužilaca koji ovdje rade 10, 20 ili 30 godina. Često su imali probleme s jezikom i nepoznavanjem propisa. Činjenica je i da smo imali veliki broj oslobađajućih presuda na predmete koje su oni vodili", ističe Marković. Njegov kolega Izo Tankić, sudija Suda BiH i predsjednik Udruženja sudija BiH, slično je izjavio "Dnevnom avazu": "Toliko smo opsjednuti stranim sudijama i tužiocima da smo zanemarili domaće, za koje smatram da su osposobljeni, stručni i sposobni da se uhvate u koštac s najžešćim predmetima. Nema govora da će u našem pravosuđu sve propasti ako odu stranci, kako se, također, pokušava predstaviti građanima." Ove izjave pokazuju da nije ni postojala nikakva potreba produžavanja mandata strancima i njihovim katastrofalnim rezultatima, već je Inckova odluka pokušaj ponižavanja Narodne skupštine i njenih ranijih stavova, ali i cijele Republike Srpske. Nikada ne treba prihvatiti da moć bude pravo, ni sila zakon, pogotovo kada OHR nema ni sile, ni moći da nametne protivpravne odluke.
Narodna skupština je već zaključila da visoki predstavnik izlazi iz mandata po Aneksu 10 i da će njegov sljedeći pokušaj nametanja zakona dovesti do javnog izjašnjavanja o takvim postupcima. Zato se može reći da je referendum raspisao Incko, a rezultate ispisao Švendimen. Ostalo je da Narodna skupština Republike Srpske samo provede "tehnički dio posla" nakon prethodne pažljive pripreme.