"Panasonic", "Benetton", "Fiat", "Carlsberg", "Interbrew", "Nestle", "Danone", "Actavis", "Stada", "Henkel", "Michelin", "Gazprom", BAT, "Philip Morris", "Microsoft"... Samo su neke od velikih svjetskih multinacionalnih kompanija koje su svoje pogone za proizvodnju otvorile u nama susjednoj Srbiji.
Poslije čitanja ove liste kompanija čovjek ne može da ne stavi prst na čelo i da se ne zapita zašto je Srbija, koja je prije manje od desetak godina bila dva koplja iza BiH, interesantnija za strane investitore od BiH.
Tačno je da na pamet prvo pada da je Srbija duplo veće tržište od BiH i to donekle može biti argument. Međutim, ako se pažljivije sasluša izjava menadžera "Benettona", koji je ove sedmice u Srbiji potpisao ugovor vrijedan 72 miliona evra i u kojem stoji da će zaposliti 2.700 radnika, moglo se čuti da je plan tog konglomerata da gotovo svu proizvodnju plasira u izvoz. To znači da priča o veličini tržišta baš i ne stoji.
Da li je problem neobučena radna snaga? Teško da će i to biti u pitanju, jer za tekstilnu industriju i ne treba nešto puno visokokvalifikovanih radnika, a sa sigurnošću se može reći da je za tu vrstu posla kurs koji organizuje poslodavac više nego dovoljan.
Kada bi se dalje vagalo šta je to prednost Srbije u odnosu na BiH u pogledu infrastrukture, geografskog položaja, stabilnosti valute i tako dalje, malo šta bi se od toga moglo staviti na tas našeg istočnog susjeda. Šta je onda to što imaju Pirot, Leskovac ili Bujanovac, pa u te opštine dolaze strani ulagači, a da to nemaju Sarajevo, Banjaluka, Tuzla, Prijedor, Mostar ili Bijeljina?
Odgovor nije težak. U prvom planu je postojanje inicijative koju prate, nerad, bezidejnost, ljenost i bahatost, što u kombinaciji s korupcijom i neobrazovanjem daje dobitnu kombinacija da postanemo više nego neprimamljivi za dolazak investitora.
Opet, ako se osvrnemo na susjede, vidjećemo drugačiju sliku u kojoj srpski ministri, pokrajinski funkcioneri, ali i lokalni čelnici na krajnje agresivan način idu prema investitorima na noge, daju im besplatno zemlju, subvencioniraju zapošljavanje, daju ustupke koje god ozbiljan ulagač poželi.
Ako bismo malo premotali film, vidjeli bismo da se skoro niko u BiH od političara na bilo kojem nivou vlasti, počev od lokalnog, preko entitetskog, pa sve do državnog, ne trudi da pokuša da dovede nekog ozbiljnijeg investitora (izuzev nekoliko izuzetaka koji potvrđuju pravilo) za kojim bi možda povukli još neke.
Jednostavno, u ovoj zemlji svi žele da se bave nekom "visokom" politikom. Svi su vrlo raspoloženi da pričaju o ustavnim promjenama ili o tome ko je kriv za rat, a kad na dnevni red dođu teme poput onih kako otvoriti neku fabriku ili zaposliti ljude, odjednom svi postaju nenadležni.
Isti ti političari stvorili su takav ambijent da je onaj ko se odluči da se bavi proizvodnjom i prije nego što počne s radom osuđen na propast. Ne postoji želja da se ubrzaju administrativni poslovi, da se pojednostavi dobijanje građevinskih dozvola, skrate procedure, uredi finansijsko tržište...
Činjenica je da se deklarativno svi zalažu za to, ali se na tom polju vrlo malo čini u praksi i to pod teškim pritiskom.
Svima su usta puna i reforme javne uprave, koja je, prema istraživanjima sprovedenim u BiH, najpoželjnije radno mjesto. Puno je riječi o tome dok se ne dođe do vlasti. Međutim, onda se umjesto najavljenih radikalnih rezova desi suprotno. "Višak" ostaje i dalje na budžetu da prima platu za svoj "rad", a pobjednici dovode novu armiju svojih ljudi. Tako svaka smjena vlasti umjesto rezova dodatno opterećuje državu.
Pored toga što toliki ljudi sisaju budžet, stvaraju još sporiji i nezgrapniji aparat, koji u svojim sporim birokratskim procedurama uguši i ono malo pozitivne inicijative koja se javi.
Dio krivice je i na samim menadžerima, kojih se na krjnje sumnjiv način namnožilo previše za ovoliku zemlju i koji nemaju ni najmanju želju da nešto unaprijede, već imaju jedini cilj da se dokopaju budžeta i državnih jasli. Dok ne postignu taj cilj, pametuju naširoko o tome šta treba mijenjati, o tome kako je sve postavljeno nakrivo, a od onog trena kada se dokopaju službenog automobila odjednom im sve postaje potaman.
Dolazimo do pitanja i šta rade oni koji primaju platu da vrše promociju. Da li je organizovanje konferencija dovoljno? Koga su to FIPA ili brojne komore dovele u BiH da uloži neka značajnija sredstva? Koliko je zaista stranim ulagačima poznato da BiH s Turskom ima sklopljen Sporazum o slobodnoj trgovini (koji se dobro može iskoristiti), da BiH ima niske poreze na dobit ili monetarnu stabilnost?
Zato, ukoliko želimo da se maknemo s evropskog dna, prvo treba da radimo na promjeni mentaliteta, da shvatimo da ćemo ovako, kako se sad stvari odvijaju, zemlju dovesti do njenog ekonomskog kolapsa. Bez pokretanja proizvodnje nigdje nas neće biti. Ne može se sjediti skrštenih ruku i čekati da se desi nešto samo od sebe. Ne treba za to izmišjati toplu vodu. Iskoristimo naš zaostatak, pogledajmo šta rade oni koji su bili u situaciji kao mi, a sada su daleko odmakli ispred nas. Samo na taj način se možemo nadati nekom napretku.