Da će se sedamdesetak godina nakon ujedinjenja sa "braćom" s njima još jednom krvavo poklati i da će na kraju ostati i bez tog Kosova od koga je sve i počelo
''...Govorimo otvoreno. Mene ništa više ne može da zagreje, kao nekada pre rata. Nema organizacije, nema sredine u koju čovek može da uđe bez rezerve... ja sam se razočarao, užasno razočarao, nemam više vere. U ratu sam se žrtvovao jer sam verovao da sloboda vredi više od života, borio sam se za bolje društvo i nadao se da će ljudi postati bolji. Svi smo. Ko nije verovao da će zlo biti kažnjeno? Ko je sumnjao u pravdu? Ko nije verovao u bolje dane? I šta smo danas dočekali? Onaj mali deo što je postao bolji se zamorio. Sada je samo nemi svedok onoga što rade odmorni, oni koje rat nije nimalo izmenio ili im je sasvim iskvario srca! A šta je sa slobodom? Kada smo nosili teže okove od ovih što ih danas, inače umorni, vučemo? Okovi to vam je nagrada. Za njih su pali milioni. I zar posle svega što sam video, doživeo, trpeo, treba svesno da zažmurim i da ponovo verujem? U šta i kome da verujem? Za čim da pođem? Šta je to što sada treba da ustalasa ljudska srca, da ponovo rasplamti ono plemenito, nezainteresovano oduševljenje koje se ugasilo? Koja je to reč koju, kao buktinju prave svetlosti, treba sada da pronesu oni izabrani..? Ja ne znam. I zato kada mi govorite o vašem idealu, ja sam potpuno hladan. Jer to nije ono sasvim novo što smo i mi tražili i nejasno zamišljali u ratu... I ko danas posle rata može reći da zna šta hoće i da je to što hoće istinska i najveća pravda... I u novom poretku kojem vi težite opet bi gospodarili odmorni, oni koji nisu stradali, jer se oni što stradaju umore do vlasti pa je prihvate oni vešti iz mišjih rupa. Ja više nisam naivan... ja više ne verujem i nemam ideala!!
A ti brajko kad nemaš volje ni ideala, skrsti ruke kao što si skrstio, pa trpi, škripi zubima i gledaj šta se radi... zato što neki ljudi razmišljaju pogrešno kao ti i nemaju ideala danas i nema prave opozicije. Mi treba da stvorimo istinsku opoziciju. Jer šta je narod bez opozicije? Opozicija, rekao je Renan, čini čast jedne zemlje... ja zato imam ideala i neću da skrstim ruke. Ja sam polomio zube škripeći, sada hoću drugom da polomim rebra. Eto, takav sam, besan, sagorevam, ne mogu dalje da gledam šta se radi na naše oči. Živiš li ti u Beogradu prikane? Imaš li ti oči? Vidiš li? Stegne li malo vlast, afere se zataškavaju, a ratni bogataši izmile. Na ulici, u pozorištu, na trkama, svuda oni i njihovi fijakeri, automobili, toalete, bes. Rasipanje, nemoral... sve preko naših leđa!!!''
Eto, takav razgovor su vodila dva studenta u nekom vozu u Srbiji nakon Prvog svetskog rata, naravno, u jednoj priči Dragiše Vasića. Jedan učesnik u ''oslobodilačkim ratovima'', umoran i razočaran i drugi besan, zbog onoga što je ta ''sloboda'' donela, željan nove borbe i novih ratova i nove slobode. Ali, isti takav razgovor mogla su voditi i dva studenta iz Hrvatske, Bosne ili bilo koje zemlje posle rata, revolucije ili promene vlasti. Pre sto godina ili juče. Zato što je tema koja se razmatra univerzalna kao i pitanje, šta se ratovima, revolucijama i borbom za slobodu zapravo menja. Ili još bolje, da li se nešto menja i ima li ta borba ikakvog smisla.
Takav razgovor su mogla da vode i sigurno su ga vodila ne samo dva studenta već i mnogi drugi građani u Srbiji ovih dana ''proslavljajući'' još jednu godišnjicu petooktobarskih promena. Verujem da nema građanina u Srbiji koji se bar jednom nije zapitao šta je to danas drugačije nego pre. Tom prilikom su sigurno mnogi, čak i ako nisu čitali ovu Vasićevu priču, konstatovali iste činjenice kao i njegovi junaci i sebe stavili pred istovetne dileme. Zbilja, da li su posle 5. oktobra došli bolji dani? Nekima jesu, ali mnogima nisu. Doduše, nekima su i onda bili dobri! Da li smo stvorili bolje društvo? Mislim da bi se većina anketiranih opredelila za odgovor NE!! Da li je zlo kažnjeno? Nažalost, i ovde je odgovr NE! Ni zlo u globalu ni svako pojedinačno. Ima li danas više pravde nego ranije? Iako je pitanje možda retoričko, i ovde je odgovor isti. Jedino na pitanje da li su na vlasti danas oni odmorni koji se nisu baš istakli u ''oslobodilačkoj borbi'' i koji su za vreme te borbe bili u mišjim rupama možemo dati potvrdan odgovor. Deo priče o bahatosti vlasti, o aferama, kriminalu i pohlepi, o ratnim bogatašima i ostalim tajkunima i njihovom nemoralu i neukusu, možemo ne samo doslovno prepisati i danas već ga i višestruko obogatiti!
Da ne dužimo. Čitajući priču i gledajući ono što nam se danas dešava, možemo doći do jednostavnog zaključka. Ako izuzmemo standard i tehnološki progres, u društvenom i političkom smislu Srbija je danas tamo gde je bila ne samo pre 5. oktobra već i pre devedeset godina!! Zato je većina građana Srbije razočarana ''promenama'' ako ih je uopšte i bilo i zato nas muče isti problemi i iste dileme kao nekada. Zato samo gorko možemo da konstatujemo da su i danas na vlasti oni koji su se pre i za vreme rušenja Miloševićevog režima krili u mišjim rupama!! I zato mi 5. oktobar danas liči na cunami, koji je u trenutku dok se dešavao zbilja izgledao grandiozno, pre svega zahvaljujući stotinama hiljada građana, njihovoj energiji i želji da se nešto promeni, posle koga je ostao mulj, blato i gomile đubreta.
Ali ono što je meni mnogo interesantnije je pitanje šta bi učinile one generacije Srba koje su učestvovale u ratovima 1912 - 1918. da su imale ovo naše današnje iskustvo. Da li bi uopšte kretali u rat da su znali da će se oslobađanje Kosova, Makedonije i pobeda završiti nestajanjem Srbije i stvaranjem nove države sa ''braćom'' koja su do juče na njih pucala, da će za dvadesetak godina ponovo morati da ratuju i sa tom braćom, ali i s onima koje su već pobedili u prethodnom ratu, da će i nakon te pobede doći neke kalfe, šegrti i nesvršeni studenti, koji će im uzeti sve, i kuću i njivu i kralja i krsnu slavu i da će sve to trajati do kraja veka. Da će se sedamdesetak godina nakon ujedinjenja sa ''braćom'' sa njima još jednom krvavo poklati i da će na kraju ostati i bez tog Kosova, od koga je sve i počelo?? Pobeđeni, popljuvani i poniženi od celog sveta. Verujem da bi, jer je čitava istorija u stvari istorija borbe za slobodu i demokratiju koja se iznova sa istim žarom vodi uvek i svuda. I vodiće se dok je sveta i veka bez obzira na sva negativna iskustva!!